Porodica Komljenović je naširoko poznata našoj reli sceni. Preko kluba Interspeed koji je okupljao mnoge šampione u svojim redovima, do organizacije relija za evropsko prvenstvo. Miloš se prvi put pojavio na jednom reliju 2005. godine za volanom škode oktavie 4x4 grupe N, a kasnije nastavio sa jačim automobilima i nastupima na regionalim relijima. Kruna svega je bilo učesće u JWRC za volanom reno klia R3. Svoje početke, utiske i iskustva kao i viđenje samog reli sporta, Miloš nam donosi u ovom interviju.
1. Svi znamo da potičete iz trkačke porodice, ali šta je to što je uticalo da krenete da se takmičite na reliju?
Kako ste i pomenuli, trkačka porodica. Još od ranog doba sam uz roditelje posećivao razna takmičenja. Moram malu digresiju da napravim i da napomenem da je tih godina, početak devedesetih, kada je moja majka počinjala karijeru, svi vozači koji su učestvovali u auto moto trkama vozili su sve discipline. Reli, krug i brdo. Tako da je vrlo brzo i meni "benzin ušao u krv". Prateci majku na takmičenjima tokom više od 15 godina duge karijere i ja sam se odabrao za sledeću disciplinu, a to je reli.
2. Koja je bila prva trka u životu koju ste vozili i sa čim?
Prva trka u zivotu mi je bila 2005. godine, Sajamski reli u Beogradu sa Škodom oktavijom 4x4. Voženi su Košutnjak i Avala. Uz suvozača Božidara Vesnića uspešno sam završio svoj prvi reli, što mi je i bio cilj.
3. Kako komentarišete reli kao disciplinu auto sporta i trenutno stanje?
Pošto sam još kao mali se upoznao sa tri osnovne discipline, reli, krug i brdo, imao sam vremena da odlučim šta je to što meni najviše prija. Odlučio sam se isključivo za reli iz razloga što je to, po mom mišljenju, najzahtevnija disciplina iz vise razloga: a) sa jedne strane vozite sami na stazi, što znači da nema tuđeg uticaja u smislu da vas neko zagradi ili namerno usporava. b) uslovi u kojima se voze nisu idelani kao recimo na stazi za kružne trke. Promenjivi su i samim tim veći izazov za vožnju. c) niste sami u automobilu, sa vama je suvozač u koga morate da imate 100% poverenja inače je ceo trud vaš i vašeg tima uzaludan (u koliko vozač i suvoazač ne funkcionišu) d) mnogo više različitih brzinaca i samim tim nema monotonije koje ima na kružnim ili brdskim trkama (staza za brdo je u proseku 5-6km, dok staze u reliju idu i do 300-400 km brzinaca, a kružne trke se voze - kao što im ime kaže - u krug i tako u nedogled :)) Sve gore navedeno upravo izdvaja reli kao jednu kompletnu disciplinu i spoj više važnih faktora.
4. Vozili ste JWRC šampionat u timu sa Patrikom Sandelom, šta nam možete reći o tome, kakva su vaša iskustva? Kolika sredstva su potrebna za to takmičenje?
2007. godine, Interspeed Rally Team u saradnji sa Monaretto Power Team iz Italije je mene i Aleksandra Jeremića Jerru, kao jedinu srpsku posadu ikada, poslao na svetski šampionat (WRC). Sam svetski šampionat se mnogo razlikuje od onoga što sam ja vozio u protekle 3 godine, misleći na trke u našoj zemlji, regionu i evropska takmičenja koja sam vozio.
Ta godina nam je bila godina da se upoznamo sa načinom funkcionisanja WRC-a, da steknemo iskustva i upoznamo teren na nekim od legendarnih relija (koje sam do tada imao prilike da vozim samo na igricama).
Učešćem na WRC-u sam upoznao i vozače, Loeba, Gronholma, Solberga i između ostalih Patrik Sandela (koji je te godine bio aktuelni šampion - šampion JWRC za 2006. godinu). Preko našeg druženja kako na stazi tako i van nje, Interspeed Rally Team je odlučio da Patrika angažuje kao vozača. Na taj način je naš tim dobio na snazi, a sa druge strane ja sam dobio mentora od koga sam mnogo naučio. Samo da napomenem da pre nego što sam se upustio u takmičenje u JWRC, išao sam na nekoliko kurseva reli vožnje, kao što su škola vožnje na ledu u Finskoj, Škola Vožnje Vittorio Kaneva, podučavan od strane Andree Dallavile (italijanski šampion)...
Ovako ozbiljan pristup trkama i ostalim stvarima vezanim za njih ima svoju cenu. Ne bih konkretno o sumama pričao, samo želim da kažem da su troškovi koji su sponzori snosili dovoljni da se bar 20 godina u Srbiji i regionu vozi top automobil.
5. Koja podloga Vam je omiljena, vozili ste makadam, asfalt i sneg?
Kao što sam rekao, pripremao sam se za sve podloge. Ponekad su reliji čak izmešani tako da je pola jedna, a pola druga podloga. Ali moja omiljena je ipak makadam. Žao mi je što kod nas nema uslova da se vozi, iako imamo jako lepih staza, koje bi zadovoljile čak i svetske standarde.
6. Oduvek ste vozili jake automobile, možete li ih nabrojati i izdvojiti neki on njih?
Od samog starta sam počeo sa "jakim automobilom". Škoda oktavija koju sam vozio na svom prvom reliju je daleko slabiji od automobila koje sam vozio kasnije, ali ipak sam imao tu sreću da nisam morao da počinjem u nečemu slabijem.
Veliki deo zahvalnosti, pored mog tima koji mi je to omogućio, moram da posvetim svojim roditeljima i kolegama trkačima koji su uvek bili tu da posavetuju, kad god je to trebalo. Kolege iz Interspeed tima, ali i drugi protiv kojih sam se takmičio. Tako da u momentu kada sam vozio škodu oktaviju, klupsku kolega Draško Topalović mi je u tom momentu delio savete.
Kasnije, kada sam prešao na neke od jačih automobila koje sam vozio, kao npr Micubiši Lanser evo 5, 7 i 8, savete sam dobijao od Čede Brkića, Vlade Petrovića, Kruma Dončeva i naravno Jasminke Komljenović.
U JWRC sam vozio RENO KLIO R3 zajedno sa Patrikom Sandelom. Nažalost, u tom momentu taj automobil je tek bio u test fazi, pa nije bilo moguće izvući maksimum iz njega, kako bi to danas moglo, kada je to postao ozbiljan trkački automobil. U neku ruku zahvaljujući i svima nama koji su ga u tom momentu razvijali.
Moj omiljeni automobil za trke je i uvek će biti Micubiši Lanser evo 9. Nema lepšeg i lakšeg automobila za vožnju od "Mice".
7. Pratite li i dalje domaću reli scenu? Kako komentarišete trenutno stanje i šta bi moglo da se učini da reli napreduje kod nas?
Od perioda od kada ja ne vozim trke, znači tamo od 2008. godine, mnogo toga se promenilo kod nas. Nažalost na gore. Na sve je uticala svetska ekonomska kriza, pa tako i na automobilizam.
Slabo pratim odkad je po sezoni počelo da se održava 2 do 3 relija. Smatram da je to sramota. Da na taj način vozači ne mogu ni da nađu sponzore, koji bi finansirali da se njihova reklama vidi dva puta godišnje na nekom autu, a sa druge strane ni vozačima nije u interesu da ulože novac u automobil i da im to bude samo skup hobi.
Dosta toga treba da se uradi. Mislim da savez (koji god pošto sam načuo da ih ima više), mora da se izbori za sredstva i da počnu da se primenjuju sistemi koji funkcionišu na zapadu. To je da savezi pomažu i finansiraju vozače, mlade talente, kako bi im pomogli da se probiju u Evropu i svet, da bi što lakše mogli da dođu do sponzora, koji bi onda ta sredstva od sponzorstva opet vratili u savez da ima novca i da finansira neke nove klince i tako u krug. Na taj način bi se rešio problem. Samo kao primer navešću dva svetska prvaka, koji su na taj način došli do WRC takmičenja, a to je do skorašnji prvak sveta Sebastijan Loeb i ovogodišnji prvak sveta, Sebastijan Ogier. Ogiera sam imao prilike da upoznam i da se družim sa njim. On je dečko došao u JWRC kao pobenik pežo kupa koji je organizovan u Francuskoj. Data mu je šansa i dečko je prve godine u JWRC osvojio šampionat. 3 godine kasnije je skinuo sa trona Loeba, koji je bio svetski šampion zadnjih ne znam ni ja koliko godina. Znači, bitno je dati mladima šansu da se pokažu i usmeriti ih u pravom smeru.
Takođe je potrebno da se konačno kod nas izgradi staza za kružne trke. Sve što postoji u Srbiji je improvizacija. Nemamo ništa konkretno i bezbedno, a da nije aerodrom ili gradska sredina. Opet je to stvar saveza, koji mora da se izbori na bilo koji način. Da li da nađe privatnog investitora ili se obratiti državi za pomoc, jer pored promocije sporta, na taj način bi se smanjilo divljanje po ulicama, ilegalne ulične trke (automobila i motora), a i prateći sadržaji itekako mogu da donesu prihode, ako se sve odradi kako treba.
Ovo su iskustva koja sam stekao baveći se trkama u inostranstvu. Ne treba mi da se pravimo mnogo pametni , samo da iskopiramo nešto što tamo negde već funkcioniše.
8. Već par godina se ne takmičite? Postoji li mogućnost povratka na takmičenja?
Od 2008. godine se ne bavim više trkama. Kada je počela svetska kriza ni ja nisam bio u mogućnosti da nađem sponzore za WRC, a kod nas u zemlji je kvalitet takmičenja počeo dosta da opada, pa se nisam ni trudio da vozim ovde.
Problem je što je "benzin ušao u krv" i jako teško izlazi. Nadam se skorijem povratku na stazu, čim se steknu finansijski uslovi za to. Nadam se da će to biti u narednih par godina. Plan je da se opet počne sa regionalnim takmičenjima: Srbija, Hrvatska, Slovenija i Bugarska pa onda ko zna, možda opet svetski šampionat.
9. Šta bi želeli da vozite, a niste?
Malo toga je ostalo što nisam imao prilike da vozim. Ono što je ostalo kao izazov i neka skrivena želja je da vozim Dakar reli, ali u kamionu ili bagiju. To je moja želja pred trkačku penziju do koje ima još mnogo godina i još mnogo kilometara da prođe.
10. Šta još imate da kažete za kraj?
Za kraj bi samo da posavetujem mlade koji počinju da voze, da ulica nije trkalište, da je staza za reli, krug ili brdo mesto gde treba da se dokazuju sa bezbednim automobilima, a ne na ulici u saobraćaju.
RallyMagazinTeam
Kako ste i pomenuli, trkačka porodica. Još od ranog doba sam uz roditelje posećivao razna takmičenja. Moram malu digresiju da napravim i da napomenem da je tih godina, početak devedesetih, kada je moja majka počinjala karijeru, svi vozači koji su učestvovali u auto moto trkama vozili su sve discipline. Reli, krug i brdo. Tako da je vrlo brzo i meni "benzin ušao u krv". Prateci majku na takmičenjima tokom više od 15 godina duge karijere i ja sam se odabrao za sledeću disciplinu, a to je reli.
2. Koja je bila prva trka u životu koju ste vozili i sa čim?
Prva trka u zivotu mi je bila 2005. godine, Sajamski reli u Beogradu sa Škodom oktavijom 4x4. Voženi su Košutnjak i Avala. Uz suvozača Božidara Vesnića uspešno sam završio svoj prvi reli, što mi je i bio cilj.
3. Kako komentarišete reli kao disciplinu auto sporta i trenutno stanje?
Pošto sam još kao mali se upoznao sa tri osnovne discipline, reli, krug i brdo, imao sam vremena da odlučim šta je to što meni najviše prija. Odlučio sam se isključivo za reli iz razloga što je to, po mom mišljenju, najzahtevnija disciplina iz vise razloga: a) sa jedne strane vozite sami na stazi, što znači da nema tuđeg uticaja u smislu da vas neko zagradi ili namerno usporava. b) uslovi u kojima se voze nisu idelani kao recimo na stazi za kružne trke. Promenjivi su i samim tim veći izazov za vožnju. c) niste sami u automobilu, sa vama je suvozač u koga morate da imate 100% poverenja inače je ceo trud vaš i vašeg tima uzaludan (u koliko vozač i suvoazač ne funkcionišu) d) mnogo više različitih brzinaca i samim tim nema monotonije koje ima na kružnim ili brdskim trkama (staza za brdo je u proseku 5-6km, dok staze u reliju idu i do 300-400 km brzinaca, a kružne trke se voze - kao što im ime kaže - u krug i tako u nedogled :)) Sve gore navedeno upravo izdvaja reli kao jednu kompletnu disciplinu i spoj više važnih faktora.
4. Vozili ste JWRC šampionat u timu sa Patrikom Sandelom, šta nam možete reći o tome, kakva su vaša iskustva? Kolika sredstva su potrebna za to takmičenje?
2007. godine, Interspeed Rally Team u saradnji sa Monaretto Power Team iz Italije je mene i Aleksandra Jeremića Jerru, kao jedinu srpsku posadu ikada, poslao na svetski šampionat (WRC). Sam svetski šampionat se mnogo razlikuje od onoga što sam ja vozio u protekle 3 godine, misleći na trke u našoj zemlji, regionu i evropska takmičenja koja sam vozio.
Ta godina nam je bila godina da se upoznamo sa načinom funkcionisanja WRC-a, da steknemo iskustva i upoznamo teren na nekim od legendarnih relija (koje sam do tada imao prilike da vozim samo na igricama).
Učešćem na WRC-u sam upoznao i vozače, Loeba, Gronholma, Solberga i između ostalih Patrik Sandela (koji je te godine bio aktuelni šampion - šampion JWRC za 2006. godinu). Preko našeg druženja kako na stazi tako i van nje, Interspeed Rally Team je odlučio da Patrika angažuje kao vozača. Na taj način je naš tim dobio na snazi, a sa druge strane ja sam dobio mentora od koga sam mnogo naučio. Samo da napomenem da pre nego što sam se upustio u takmičenje u JWRC, išao sam na nekoliko kurseva reli vožnje, kao što su škola vožnje na ledu u Finskoj, Škola Vožnje Vittorio Kaneva, podučavan od strane Andree Dallavile (italijanski šampion)...
Ovako ozbiljan pristup trkama i ostalim stvarima vezanim za njih ima svoju cenu. Ne bih konkretno o sumama pričao, samo želim da kažem da su troškovi koji su sponzori snosili dovoljni da se bar 20 godina u Srbiji i regionu vozi top automobil.
5. Koja podloga Vam je omiljena, vozili ste makadam, asfalt i sneg?
Kao što sam rekao, pripremao sam se za sve podloge. Ponekad su reliji čak izmešani tako da je pola jedna, a pola druga podloga. Ali moja omiljena je ipak makadam. Žao mi je što kod nas nema uslova da se vozi, iako imamo jako lepih staza, koje bi zadovoljile čak i svetske standarde.
6. Oduvek ste vozili jake automobile, možete li ih nabrojati i izdvojiti neki on njih?
Od samog starta sam počeo sa "jakim automobilom". Škoda oktavija koju sam vozio na svom prvom reliju je daleko slabiji od automobila koje sam vozio kasnije, ali ipak sam imao tu sreću da nisam morao da počinjem u nečemu slabijem.
Veliki deo zahvalnosti, pored mog tima koji mi je to omogućio, moram da posvetim svojim roditeljima i kolegama trkačima koji su uvek bili tu da posavetuju, kad god je to trebalo. Kolege iz Interspeed tima, ali i drugi protiv kojih sam se takmičio. Tako da u momentu kada sam vozio škodu oktaviju, klupsku kolega Draško Topalović mi je u tom momentu delio savete.
Kasnije, kada sam prešao na neke od jačih automobila koje sam vozio, kao npr Micubiši Lanser evo 5, 7 i 8, savete sam dobijao od Čede Brkića, Vlade Petrovića, Kruma Dončeva i naravno Jasminke Komljenović.
U JWRC sam vozio RENO KLIO R3 zajedno sa Patrikom Sandelom. Nažalost, u tom momentu taj automobil je tek bio u test fazi, pa nije bilo moguće izvući maksimum iz njega, kako bi to danas moglo, kada je to postao ozbiljan trkački automobil. U neku ruku zahvaljujući i svima nama koji su ga u tom momentu razvijali.
Moj omiljeni automobil za trke je i uvek će biti Micubiši Lanser evo 9. Nema lepšeg i lakšeg automobila za vožnju od "Mice".
7. Pratite li i dalje domaću reli scenu? Kako komentarišete trenutno stanje i šta bi moglo da se učini da reli napreduje kod nas?
Od perioda od kada ja ne vozim trke, znači tamo od 2008. godine, mnogo toga se promenilo kod nas. Nažalost na gore. Na sve je uticala svetska ekonomska kriza, pa tako i na automobilizam.
Slabo pratim odkad je po sezoni počelo da se održava 2 do 3 relija. Smatram da je to sramota. Da na taj način vozači ne mogu ni da nađu sponzore, koji bi finansirali da se njihova reklama vidi dva puta godišnje na nekom autu, a sa druge strane ni vozačima nije u interesu da ulože novac u automobil i da im to bude samo skup hobi.
Dosta toga treba da se uradi. Mislim da savez (koji god pošto sam načuo da ih ima više), mora da se izbori za sredstva i da počnu da se primenjuju sistemi koji funkcionišu na zapadu. To je da savezi pomažu i finansiraju vozače, mlade talente, kako bi im pomogli da se probiju u Evropu i svet, da bi što lakše mogli da dođu do sponzora, koji bi onda ta sredstva od sponzorstva opet vratili u savez da ima novca i da finansira neke nove klince i tako u krug. Na taj način bi se rešio problem. Samo kao primer navešću dva svetska prvaka, koji su na taj način došli do WRC takmičenja, a to je do skorašnji prvak sveta Sebastijan Loeb i ovogodišnji prvak sveta, Sebastijan Ogier. Ogiera sam imao prilike da upoznam i da se družim sa njim. On je dečko došao u JWRC kao pobenik pežo kupa koji je organizovan u Francuskoj. Data mu je šansa i dečko je prve godine u JWRC osvojio šampionat. 3 godine kasnije je skinuo sa trona Loeba, koji je bio svetski šampion zadnjih ne znam ni ja koliko godina. Znači, bitno je dati mladima šansu da se pokažu i usmeriti ih u pravom smeru.
Takođe je potrebno da se konačno kod nas izgradi staza za kružne trke. Sve što postoji u Srbiji je improvizacija. Nemamo ništa konkretno i bezbedno, a da nije aerodrom ili gradska sredina. Opet je to stvar saveza, koji mora da se izbori na bilo koji način. Da li da nađe privatnog investitora ili se obratiti državi za pomoc, jer pored promocije sporta, na taj način bi se smanjilo divljanje po ulicama, ilegalne ulične trke (automobila i motora), a i prateći sadržaji itekako mogu da donesu prihode, ako se sve odradi kako treba.
Ovo su iskustva koja sam stekao baveći se trkama u inostranstvu. Ne treba mi da se pravimo mnogo pametni , samo da iskopiramo nešto što tamo negde već funkcioniše.
8. Već par godina se ne takmičite? Postoji li mogućnost povratka na takmičenja?
Od 2008. godine se ne bavim više trkama. Kada je počela svetska kriza ni ja nisam bio u mogućnosti da nađem sponzore za WRC, a kod nas u zemlji je kvalitet takmičenja počeo dosta da opada, pa se nisam ni trudio da vozim ovde.
Problem je što je "benzin ušao u krv" i jako teško izlazi. Nadam se skorijem povratku na stazu, čim se steknu finansijski uslovi za to. Nadam se da će to biti u narednih par godina. Plan je da se opet počne sa regionalnim takmičenjima: Srbija, Hrvatska, Slovenija i Bugarska pa onda ko zna, možda opet svetski šampionat.
9. Šta bi želeli da vozite, a niste?
Malo toga je ostalo što nisam imao prilike da vozim. Ono što je ostalo kao izazov i neka skrivena želja je da vozim Dakar reli, ali u kamionu ili bagiju. To je moja želja pred trkačku penziju do koje ima još mnogo godina i još mnogo kilometara da prođe.
10. Šta još imate da kažete za kraj?
Za kraj bi samo da posavetujem mlade koji počinju da voze, da ulica nije trkalište, da je staza za reli, krug ili brdo mesto gde treba da se dokazuju sa bezbednim automobilima, a ne na ulici u saobraćaju.
RallyMagazinTeam