Jučer sam obećao završni komentar 36. izdanja Dakara, mislio sam da će Eurosport biti malo krativniji sa svojom reportažom i da će me nadahnuti da napišem koju inspirativniju riječ. Međutim, moja nadanja su bila uzalud, iako se radilo o finalnoj etapi, ove petnaestodnevne odiseje po pustopoljinama Argentine i Bolivije, ekipa s Eurosporta se nije dala smesti i napravili su jednako beživotnu i sterilnu reportažu kao i sve dane do sada. Ne odustaju od jedne te iste šeme, iako imaju na raspolaganju čitavu silu tehnike s kojom bi se, uz malo kreativnijeg režisera, moglo napraviti pravo malo remek dijelo u svijetu sportskih izvještaja. Sve im je na dlanu, jer imaju stotine kamera u zraku, na zemlji, svakom automobilu i kamionu, a i većina motorista ima pokoju kameru na kacigi ili volanu motocikla. Priča je izvan serijska i obiluje svime što možemo okarakteriziati kao ekstrem i jako zanimljivo. Ali ne, oni se drže svoje šeme, iz dana u dan bave se u svakoj kategoriji s jednih te istih pet imena i to je to. Tu i tamo ubace neki kuriozitet kojem posvete minutu do dvije i s tim završavaju reportažu. Budući da od Eurosporta nisam dobio što sam očekivao, prokopat ću po svojim ladicama u glavi ne bih li našao koje zrnce inspiracije.
Utrka je završila, ne onako kako sam priželjkivao, nisam razmaženo derište pa ako nije po mojem reći ću da ne valja. Upravo suprotno. Imam svoje favorite i želim da pobijede, ako u tome ne uspiju neću zbog toga biti neobjektivan i sarkastičan prema onima koji su mi manje dragi. Prije svega želim da se Dakar odluči na stazi i da stvarno pobijedi onaj koji je to najviše zaslužio, mislim da ne tražim previše. Ovogodišnji Dakar, za razliku od prošlogodišnjeg je, otvoreno mogu reći namješten i Peterhansel nije smio biti pobjednik. Novac, francuski nacionalizam i organizatorova neprincipijelnost u donošenju bitnih odluka koje uvelike odlučuju o konačnom rezultatu, su ove godine bacile veliku mrlju na ovaj sportski spektakl. Mister Dakar, kako tepaju Peterhanselu, je upisao dvanaestu pobjedu i teško da će ga itko ikada dostići, 6 puta je pobijedio na motoru i ovo sada mu je šesta pobjeda s autom. Stvarno velika i uspješna karijera u liku i djelu čovjeka za kojeg osobno smatram da nije zaslužio toliku slavu i takvo glorificiranje. Eurosport je sinoć veći dio reportaže posvetio upravo tom silnom uzdizanju lika i djela, čovjeka koji se u svojoj karijeri koristio nedozvoljenim instrumentima, koji su ga stavljali u bitno povoljniji položaj u odnosu na konkurente. U takvoj situaciji upitne su njegove moralne kvalitete i sportski princip, gdje bi svi na startu trebali biti u istoj pozicuji pa neka fer i sportska borba odluči pobjednika. Ustvari, ovogodišnju situaciju na Dakaru mogao bih usporediti sa dopingiranim sportašem, gdje je šampionski čarobni napitak ili inekcija dostupan samo njemu.
Ustvari, to je kao onaj strip o Asteriksu i Obeliksu, koji imaju čarobni napitak koji ih čini nepobjedivima. U stripu oni ga koriste u borbi protiv Rimskih zavojevača i imaju druida koji im ga sprema. Kad bolje razmislim, interesantno je da se radi o Galima, koji su preci današnjih Francuza, Preneseno na Dakar, koji je francuski projekt, A.S.O. bi bio Peterhanselov druid, koji mu omogućava nepobjedivost. Ha Ha, ovo postaje komično, novi slogan za Dakar bi mogao biti: "neka pobijedi najbolji druid" ili u atletici: "neka pobijedi najbolji steroid". Ili za sve probleme koji nam zagorčavaju život svagdašnji je kriv neki moronoid.
Ovakvo uticanje na konačni sportski rezultat me frustrira i uništava iluziju o nećem pravednom. Zar više ništa, ali baš ništa, ne može biti pravedno, stvarno živimo u lošem svijetu.
Nije u redu da se zbog jednog organizatora, jednog tima i jednog Peterhansela ne zahvalim ostalim učesnicima ovogodišnjeg Dakara. Što su nam po tridesetišesti put početak godine učinili zanimljivim i donijeli izvanredan sportsko-avanturistički doživljaj, koji eto, uprkos prljavcima koji ga vode, dokazuje da među nama ima onih pravih i istinskih Don Kihota, romantičara i avanturista, koji se ne daju smesti u traženju i činjenju onoga što život čini lijepim. Veliko hvala i još veće bravo za sve takve iskrene i prave sportaše-avanturiste.
A ja se zahvaljujem svima, koji su čitajući moje komentare, pratili ovogodišnji Dakar. Pozdrav svima!
za rallymagazin.rs: Dražen Ćurić
Ovakvo uticanje na konačni sportski rezultat me frustrira i uništava iluziju o nećem pravednom. Zar više ništa, ali baš ništa, ne može biti pravedno, stvarno živimo u lošem svijetu.
Nije u redu da se zbog jednog organizatora, jednog tima i jednog Peterhansela ne zahvalim ostalim učesnicima ovogodišnjeg Dakara. Što su nam po tridesetišesti put početak godine učinili zanimljivim i donijeli izvanredan sportsko-avanturistički doživljaj, koji eto, uprkos prljavcima koji ga vode, dokazuje da među nama ima onih pravih i istinskih Don Kihota, romantičara i avanturista, koji se ne daju smesti u traženju i činjenju onoga što život čini lijepim. Veliko hvala i još veće bravo za sve takve iskrene i prave sportaše-avanturiste.
A ja se zahvaljujem svima, koji su čitajući moje komentare, pratili ovogodišnji Dakar. Pozdrav svima!
za rallymagazin.rs: Dražen Ćurić