Autoslalom, disciplina od koje se nije realno očekivalo mnogo, ali se to svake sezone ispostavi da je bila greška, jer je svaka sledeća sve brojina što se tiče samih takmičara, a predstojeća, 2018. bi trebala po najavama da bude „najjača“. U prethodnom tekstu, kada smo pisali o Moris projektu sa MV6 motorom od preko 200 konjskih snaga, pomenuli smo da zimska pauza za određen broj takmičara služi za prelazak u novu discilinu ili za izradu novog automobila, a mi vam sada predstavljamo jednog takmičara koji će uraditi obe stvari.
Kao što ste mogli u naslovu da pročitate, u pitanju je Predrag Grujić Djapeto. Grujića smo u više navrata imali prilike da gledamo na kružnim i brdskim stazama sa Jugom grupe N ili poznatijim kao „mali N“, ali za sledeću sezonu se odlučio da učestvuje na autoslalomu i trkama na 402 metra.
Pored toga što je ljubiteljima automobilizma poznat po nastupu na „krugu“, u krugu ljubitelja tjuniranih Jugića je između ostalog poznat po jednom crnom Jugu, koji je sredio pre desetak godina , a koji je i danas nešo posebno i san mnogih ljubitelja ovog automobila, ali da ne dužimo previše, mi smo sa Grujićem uradili intervju povodom sledeće sezone, a isti možete pročitati u nastavku teksta,
Pored toga što je ljubiteljima automobilizma poznat po nastupu na „krugu“, u krugu ljubitelja tjuniranih Jugića je između ostalog poznat po jednom crnom Jugu, koji je sredio pre desetak godina , a koji je i danas nešo posebno i san mnogih ljubitelja ovog automobila, ali da ne dužimo previše, mi smo sa Grujićem uradili intervju povodom sledeće sezone, a isti možete pročitati u nastavku teksta,
1. Šta te je privuklo da počneš da se baviš autosportom?
Još kao klinac redovno sam odlazio na Ušće i pratio trke sa ocem. Sa 18. godina počeo sam da vozim Juga, to mi je bio prvi automobil, a ujedno i naš porodični. S obzirom da mi je i otac zaljubljenik u trke i sređivanje automobila, počeli smo da sređujemo Juga, a naravno da bi to bilo mehanički napravljeno kako treba odlazili smo kod raznih ljudi koji sređuju Jugiće za trke. Na tom Jugu sam radio menjač sa kratkim prenosom kod Dragana Mijatovića, čoveka koji je radio menjače i bio mehaničar u šampionskom timu Ace Lekovića. Uverio sam se tada u onu priču, kad uđeš jednom u trkačku garažu, više iz nje ne izlaziš i tako su me “zarazili” sa trkama. Tu sam upoznao tada i Dušana Krgu, koji mi je na jednoj trci 2010. godine dopustio da mu dovezem njegovog “hibrida” do boksa i to je bilo dovoljno da već naredne godine počnem da razmišljam da vozim.
2. Kada je bio i kako prošao tvoj prvi nastup?
Prvi nastup je bio 2011. Godine u Kragujevcu sa iznajmljenim autom Mihajla Milenkovića Mixe. On je bio poslom na Malti i ustupio mi je svoj mali N na tri trke. Prva trka je bila očajna, propusna moć staze je bila 22 takmičara, ja sam imao 24. vreme od 32. takmičara i bio mi je cilj samo da ne budem poslednji. Već sledeću trku u Banja Luci sam uzeo prve bodove i završio kao 10. u plasmanu. Već naredne, 2012. godine, kupio sam svoj prvi trkački Jugo, koji je bio jako loš i nekonkurentan i sa njim nijednu od dve trke koje sam vozio te sezone nisam završio i tada sam rešio da prestanem da se bavim automobilizmom.
Još kao klinac redovno sam odlazio na Ušće i pratio trke sa ocem. Sa 18. godina počeo sam da vozim Juga, to mi je bio prvi automobil, a ujedno i naš porodični. S obzirom da mi je i otac zaljubljenik u trke i sređivanje automobila, počeli smo da sređujemo Juga, a naravno da bi to bilo mehanički napravljeno kako treba odlazili smo kod raznih ljudi koji sređuju Jugiće za trke. Na tom Jugu sam radio menjač sa kratkim prenosom kod Dragana Mijatovića, čoveka koji je radio menjače i bio mehaničar u šampionskom timu Ace Lekovića. Uverio sam se tada u onu priču, kad uđeš jednom u trkačku garažu, više iz nje ne izlaziš i tako su me “zarazili” sa trkama. Tu sam upoznao tada i Dušana Krgu, koji mi je na jednoj trci 2010. godine dopustio da mu dovezem njegovog “hibrida” do boksa i to je bilo dovoljno da već naredne godine počnem da razmišljam da vozim.
2. Kada je bio i kako prošao tvoj prvi nastup?
Prvi nastup je bio 2011. Godine u Kragujevcu sa iznajmljenim autom Mihajla Milenkovića Mixe. On je bio poslom na Malti i ustupio mi je svoj mali N na tri trke. Prva trka je bila očajna, propusna moć staze je bila 22 takmičara, ja sam imao 24. vreme od 32. takmičara i bio mi je cilj samo da ne budem poslednji. Već sledeću trku u Banja Luci sam uzeo prve bodove i završio kao 10. u plasmanu. Već naredne, 2012. godine, kupio sam svoj prvi trkački Jugo, koji je bio jako loš i nekonkurentan i sa njim nijednu od dve trke koje sam vozio te sezone nisam završio i tada sam rešio da prestanem da se bavim automobilizmom.
3. Do sada si nastupao na kružnim trkama, zašto sada autoslalom i 402 metra u isto vreme?
Tako je, nastupao sam na kružnim trkama uglavnom i na dve brdske trke. Malo ljudi zna, da iako vozim od 2011. godine, ja sam zapravo svake godine vozio po jednu, eventualno dve trke i to uvek sa različitim autom. U sezonama 2013. i 2014. godine sam pravio pauzu, jer sam rešio da više nikad ne sednem u trkački auto, međutim uz nagovaranje mog drugara, Nikole Radovanovića i uz dosta delova koje sam imao, odlučili smo da za sezonu 2015. napravimo jedan potpuno novi mali N od početka i da se sa njim takmičimo, On na brdskim trkama, a ja na kružnim.
Napravili smo taj zajednički auto misleći da možemo da napravimo neki rezultat. Međutim, zbog finanansija nismo nikad uspeli da nastupimo na svim trkama u šampionatu i to mi je bilo jako teško, pogotovo jer sam pre toga već jednom rekao NE.
Nisam iz trkačke porodice, nisam iz mehaničarske porodice i svaka priprema me je koštala mnogo više nego ostale takmičare. Ostaje mi žal što nisam provozao Mišeluk kako treba, jer sam redovno imao neke pehove. Za utehu mi je ostalo poslednje Ušće na kome je auto radio sjajno i napravio sam 9. vreme i na toj poziciji završio među 24. takmičara. Svi znamo da je potrebno više trka u vrhu, da bi se steklo iskustvo i došlo do podijuma. Da sam možda još koji put imao ovako dobro startno vreme, mozda bi i stigao do nekog podijuma, ali nažalost to nikada nećemo saznati. Međutim, i pre te trke sam rekao da je kraj kružnim trkama, jer je mali N postala preskupa “igračka” izmišljanjima novih goriva, hemije itd, a ja nisam neko ko će ići da se provoza sa nekonkurentnim autom.
Da bi bio maksimalno konkurentan, svaka trka bi mnogo koštala. Plus je počelo da mi smeta ponašanje vozača, danas te pljuju, sutra su sa tobom najbolji prijatelji ako će imati neku korist od tebe i jednostavno nisam želeo da budem deo te priče. Nisam došao tu da tražim prijatelje, svakog sam gledao kao konkurenciju, naravno da sam se sa nekim više ili manje zbližio, ali me je ponašanje većina vozača najviše nateralo da se povučem iz klase, plus kad se na to doda loš rezultat nije mi bilo teško da odlučim.
Zato sam se ove sezone odlučio za autoslalom i 402m i poneki Track Day, više iz zezanja i hobija i da mi bude vikend opuštanje, a da to opet bude zvanično takmičenje. Ne zahteva mnogo pripreme, iako ima mnogo ozbiljnih auta na oba takmičenja, i nije mi bitno da li će mi faliti 2-3-5 konjskih snaga, kao što je to bilo u malom N. Sebe ne smatram za dobrog vozača, tako da ću uživati da se malo provozam negde.
Tako je, nastupao sam na kružnim trkama uglavnom i na dve brdske trke. Malo ljudi zna, da iako vozim od 2011. godine, ja sam zapravo svake godine vozio po jednu, eventualno dve trke i to uvek sa različitim autom. U sezonama 2013. i 2014. godine sam pravio pauzu, jer sam rešio da više nikad ne sednem u trkački auto, međutim uz nagovaranje mog drugara, Nikole Radovanovića i uz dosta delova koje sam imao, odlučili smo da za sezonu 2015. napravimo jedan potpuno novi mali N od početka i da se sa njim takmičimo, On na brdskim trkama, a ja na kružnim.
Napravili smo taj zajednički auto misleći da možemo da napravimo neki rezultat. Međutim, zbog finanansija nismo nikad uspeli da nastupimo na svim trkama u šampionatu i to mi je bilo jako teško, pogotovo jer sam pre toga već jednom rekao NE.
Nisam iz trkačke porodice, nisam iz mehaničarske porodice i svaka priprema me je koštala mnogo više nego ostale takmičare. Ostaje mi žal što nisam provozao Mišeluk kako treba, jer sam redovno imao neke pehove. Za utehu mi je ostalo poslednje Ušće na kome je auto radio sjajno i napravio sam 9. vreme i na toj poziciji završio među 24. takmičara. Svi znamo da je potrebno više trka u vrhu, da bi se steklo iskustvo i došlo do podijuma. Da sam možda još koji put imao ovako dobro startno vreme, mozda bi i stigao do nekog podijuma, ali nažalost to nikada nećemo saznati. Međutim, i pre te trke sam rekao da je kraj kružnim trkama, jer je mali N postala preskupa “igračka” izmišljanjima novih goriva, hemije itd, a ja nisam neko ko će ići da se provoza sa nekonkurentnim autom.
Da bi bio maksimalno konkurentan, svaka trka bi mnogo koštala. Plus je počelo da mi smeta ponašanje vozača, danas te pljuju, sutra su sa tobom najbolji prijatelji ako će imati neku korist od tebe i jednostavno nisam želeo da budem deo te priče. Nisam došao tu da tražim prijatelje, svakog sam gledao kao konkurenciju, naravno da sam se sa nekim više ili manje zbližio, ali me je ponašanje većina vozača najviše nateralo da se povučem iz klase, plus kad se na to doda loš rezultat nije mi bilo teško da odlučim.
Zato sam se ove sezone odlučio za autoslalom i 402m i poneki Track Day, više iz zezanja i hobija i da mi bude vikend opuštanje, a da to opet bude zvanično takmičenje. Ne zahteva mnogo pripreme, iako ima mnogo ozbiljnih auta na oba takmičenja, i nije mi bitno da li će mi faliti 2-3-5 konjskih snaga, kao što je to bilo u malom N. Sebe ne smatram za dobrog vozača, tako da ću uživati da se malo provozam negde.
4. Poznato je da si “sredio” određen broj ovih automobila. Zašto baš Jugo?
Veliki sam ljubitelj Jugića, i kao što sam rekao u prvom pitanju, u trke sam ušao, kako ja kažem sa “ulice”, član sam „Zastava Fan Club“ udruženja ljubitelja Zastave i Jugo je moja strast, i evo već deset godina, svake godine imam po jedan sređen Jugo ili se neki Jugo priprema u moj garaži. Jednostavno me ne zanima nijedan drugi auto trenutno.
Imao sam čuvenog crnog Yuga IN, koji je na kraju završio u Švedskoj, a i sad trkački mali N je otišao u Hrvatsku gde će biti prepravljen u historik, odnosno grupu A. Često se našalim, da ih toliko pedantno napravim, da odlaze samo preko granice.
5. Sada kada si nas uputio u to zašto baš Jugo, možeš li nešto opširnije da nam kažeš o Jugu sa kojim ćeš sledeće sezone nastupati?
Takođe i taj Jugo je povezan sa trkama. Kupio sam ga od mog drugara Mladena, koji je debitovao ove godine kao suvozač Peđi Stefanoviću na reliju. On je trebao da ga vozi na slalomu, ali je odustao. Uzeo sam ga ja, ali ga je i prvi vlasnik, takođe moj dobar drugar Aleksa kupio od čoveka koji je počeo da ga sprema za trke i klasu mali N. Tako da ima trkački pedigre.
Nastupaću u klasi 5 na autoslalomu i klasi 16 na 402m. Motor je 1.6 8 ventila iz Punta 90, na koji će biti stavljena elektronika od Juga EFI. Za motor će biti zadužena već proverena trojka Đole Mikišon, Saša Anđelković – Mr Bean i naravno Miško Trovač, a za menjač Dragan Mijatović Mijat, dok bi mapiranje trebali da rade Vidosavljevići i Bobo Sport radionica. Amortizere je radio Nune iz Kragujevca, tako da ćemo se potruditi za što bolji plasman. Kao i do sada nastupaću za novosadski klub SAMKK 021.
Veliki sam ljubitelj Jugića, i kao što sam rekao u prvom pitanju, u trke sam ušao, kako ja kažem sa “ulice”, član sam „Zastava Fan Club“ udruženja ljubitelja Zastave i Jugo je moja strast, i evo već deset godina, svake godine imam po jedan sređen Jugo ili se neki Jugo priprema u moj garaži. Jednostavno me ne zanima nijedan drugi auto trenutno.
Imao sam čuvenog crnog Yuga IN, koji je na kraju završio u Švedskoj, a i sad trkački mali N je otišao u Hrvatsku gde će biti prepravljen u historik, odnosno grupu A. Često se našalim, da ih toliko pedantno napravim, da odlaze samo preko granice.
5. Sada kada si nas uputio u to zašto baš Jugo, možeš li nešto opširnije da nam kažeš o Jugu sa kojim ćeš sledeće sezone nastupati?
Takođe i taj Jugo je povezan sa trkama. Kupio sam ga od mog drugara Mladena, koji je debitovao ove godine kao suvozač Peđi Stefanoviću na reliju. On je trebao da ga vozi na slalomu, ali je odustao. Uzeo sam ga ja, ali ga je i prvi vlasnik, takođe moj dobar drugar Aleksa kupio od čoveka koji je počeo da ga sprema za trke i klasu mali N. Tako da ima trkački pedigre.
Nastupaću u klasi 5 na autoslalomu i klasi 16 na 402m. Motor je 1.6 8 ventila iz Punta 90, na koji će biti stavljena elektronika od Juga EFI. Za motor će biti zadužena već proverena trojka Đole Mikišon, Saša Anđelković – Mr Bean i naravno Miško Trovač, a za menjač Dragan Mijatović Mijat, dok bi mapiranje trebali da rade Vidosavljevići i Bobo Sport radionica. Amortizere je radio Nune iz Kragujevca, tako da ćemo se potruditi za što bolji plasman. Kao i do sada nastupaću za novosadski klub SAMKK 021.
6. Kakvi su ti planovi za budućnost, hoćes li se možda oprobati i na nekom reliju?
Iskreno, voleo bih, to mi je neostvarena želja. Želeo sam reli, jer kako kažu, nisi osetio čar trkanja, ako nisi vozio reli. Nadam se da ću nekad probati, makar i u pozajmljenom autu, ali za sada ne razmišljam o tome.
Plan mi je u budućnosti da sa još jednim Yugom koji pravim sa 1.6 Peugeot motorom provozam RedBull Ring, Slovakia Ring i Hungaroring. O Hungaroringu maštam od 2011. godine, jer je i blizu, ali zbog trkanja u Srbiji to nikad nije bilo realno da se ostvari. Sad su stvari drugačije i nadam se da ću uspeti.
7. Kad bi mogao da biraš diciplinu, šampionat i automobil, koja bi to kombinacija bila?
Sigurno neki TCR automobil, mada su mi i Renault Klio KUP sjajne trke sa puno duela i neizvesnosti, uglavnom sam ljubitelj kružnih trka, a ako bih to bio brdski šampionat, to bi bio samo neki historic auto.
Iskreno, voleo bih, to mi je neostvarena želja. Želeo sam reli, jer kako kažu, nisi osetio čar trkanja, ako nisi vozio reli. Nadam se da ću nekad probati, makar i u pozajmljenom autu, ali za sada ne razmišljam o tome.
Plan mi je u budućnosti da sa još jednim Yugom koji pravim sa 1.6 Peugeot motorom provozam RedBull Ring, Slovakia Ring i Hungaroring. O Hungaroringu maštam od 2011. godine, jer je i blizu, ali zbog trkanja u Srbiji to nikad nije bilo realno da se ostvari. Sad su stvari drugačije i nadam se da ću uspeti.
7. Kad bi mogao da biraš diciplinu, šampionat i automobil, koja bi to kombinacija bila?
Sigurno neki TCR automobil, mada su mi i Renault Klio KUP sjajne trke sa puno duela i neizvesnosti, uglavnom sam ljubitelj kružnih trka, a ako bih to bio brdski šampionat, to bi bio samo neki historic auto.
8. Imaš li nešto za kraj da kažeš ili nekom posebno da se zahvalis?
Zahvalio bih se svojoj porodici što je trpela sve ovo ove godine, kao i ocu Dušanu koji je svaki moj Jugo detaljno radio i odradio, pogotovu instalaciju. Naravno devojci Milici, koja je neviđena podrška i posebna na svoj način jer retko ko bi me trpeo u ovom sportu, kao i mom Košarkaškom klubu “Flash” u kome radim i koji je imao razumevanja za moja vikend odsustva sa treninga.
Mom klubu SAMKK 021, na čelu sa Đorđem Dizdarom i Markom Sandikijem, Aleksandru Velikom za svaku podršku pored staze.
Tu su i drugari Nikola Prangija, Denis, Mare Jelisavčić, Mandić, Neša, Babić i ostali koji su skidali menjače, delove, prali i spremali za pred svaku moju trku. Nekog ću sigurno zaboraviti, tako da mi ne zamere.
Zahvalio bih se i sponzorima štampariji “Java”, “Mutata Servisu”, prijatelju Marku Trišiću i njegovom drugaru Peđi Metabond koji su mi pomogali svojim proizvodima, Mijatu mehaničaru na danima provedenim radeći oko auta.
Naravno ovom prilikom pozdravljam sve čitaoce "rallymagazin.rs" portala i da vam se zahvalim na ovom razgovoru.
RallyMagazinTeam
foto: Izahorizonta i Stefan Zubanović
Zahvalio bih se svojoj porodici što je trpela sve ovo ove godine, kao i ocu Dušanu koji je svaki moj Jugo detaljno radio i odradio, pogotovu instalaciju. Naravno devojci Milici, koja je neviđena podrška i posebna na svoj način jer retko ko bi me trpeo u ovom sportu, kao i mom Košarkaškom klubu “Flash” u kome radim i koji je imao razumevanja za moja vikend odsustva sa treninga.
Mom klubu SAMKK 021, na čelu sa Đorđem Dizdarom i Markom Sandikijem, Aleksandru Velikom za svaku podršku pored staze.
Tu su i drugari Nikola Prangija, Denis, Mare Jelisavčić, Mandić, Neša, Babić i ostali koji su skidali menjače, delove, prali i spremali za pred svaku moju trku. Nekog ću sigurno zaboraviti, tako da mi ne zamere.
Zahvalio bih se i sponzorima štampariji “Java”, “Mutata Servisu”, prijatelju Marku Trišiću i njegovom drugaru Peđi Metabond koji su mi pomogali svojim proizvodima, Mijatu mehaničaru na danima provedenim radeći oko auta.
Naravno ovom prilikom pozdravljam sve čitaoce "rallymagazin.rs" portala i da vam se zahvalim na ovom razgovoru.
RallyMagazinTeam
foto: Izahorizonta i Stefan Zubanović