Nakon dana odmora svi su stigli barem djelomično sanirati dosadašnju štetu na automobilima i što je jednako važno na svojim tijelima. Nakon osam odveženih etapa dan za regeneraciju napokon je došao. Posade sa velikim pratečim ekipama su tada u puno boljem položaju u odnosu na one koji sami slažu svoje automobile. Vjerujte mi takvih ima dosta. Ljudi koji su jedva skupili novce za doći na Dakar nemaju još dodatnih pedesetak hiljada eura da si organiziraju i plate prateću ekipu. Govorim o najmanjoj mogućoj pratećoj ekipi, 1 auto i dva mehaničara. Zašto oni toliko koštaju, jer akreditacija za auto košta 3500 eura, svaki mehaničar po 10.000, a da bi teamu bio prihvaćen prateći auto moraju biti prijavljena barem dva mehaničara u njemu. Tu smo već na 23 500 eura. Kad tome dodamo sve ostale troškove, gorivo, transport do LeHavrea u Francuskoj gdje je utovar na brod, avionske karte, trotjedni boravak u Južnoj Americi dolazi se do tih cca 50.000 eura. U nekom od budućih komentara posvetiti ću se tim troškovima malo više da dobijete realniju sliku o svoj složenosti priprema za takvu utrku.
U devetoj etapi su se desile prve veće pogreške među vodećima i to je rezultiralo Al-Attiyahovim bijegom na gotovo 24 minute veliku prednost u odnosu na prvog pratitelja De Villiersa i preko 39 minuta u odnost na trećeplasiranog AlRajhi-ja. Da li možemo zbog ovakvog raspleta situacije reći da je utrka odlučena, to nikako. Do cilja utrke ostalo je još 4000 km, pa voze se tek devet dana!?!? NE ništa još nije odlučeno, Al-Attiyah može zbog povećanja prednosti mirnije voziti, ali samo jedna navigacijska greška ili kvar vraćaju ga na početak. Jučer je De Villiers tj. njegov suvozač pogriješio u navigaciji, jedno gubljenje i eto novih 16 minuta zaostatka. Sam Giniel kaže; "danas sam izgubio utrku!" Zna da će vozački ili brzinom teško nadoknaditi ovoliki zaostatak za Kataraninom, ali isto tako zna da da se neka nevolja ili greška mogu i njemu dogoditi. Ustvari kod Al-Attiyaha do sada sve teče bez ikakvih problema, Mini ga sluša savršeno, on sluša svog suvozača, a suvozač koji do sada bez greške odrađuje svoj posao. Da li će tako biti i dalje pokazat će etape koje slijede.
Jučer izvanredni Roma razvalio je konkurenciju i dobio etapu, to je još jedan sanacijski flaster na otvorenu ranu zbog gubitka šanse za obranu naslova već u prvoj etapi. Nani je pobjedio, ali jednako bitno je i što odsrađuje lavovski dio posla za team i Al-Attiyaha. Danas će startati prvi i na taj način trasirati stazu za Al-Attiyaha koji starta odmah iza njega. Možda se i sačekaju pa nastave voziti u paru jer ih takva vožnja čini sigurnijim. Već smo dosta puta vidjeli takvu suradnju unutar tvorničkih timova. Nemojmo zaboraviti da Roma nosi i ekstra paket rezervnih dijelova da se nađe Al-Attiyahu pri ruci, zlu ne trebalo ipak treba razmišljeti o svemu. Ovo danas je idealna pozicija za Al-Attiyaha i Mini team.
AlRajhi, kojeg smo od ugodnog iznenađenja i još jednog brzog Arapa prebacili zbog fantastičnih rezultata u najozbiljnijeg favorita za ukupnu pobjedu, jučer je također zaostao. Imao je tehničkih problema, ostao je potpuno bez kočnica i vozio se tako punih 250 km, tako da je zaostatak od 21 minuti za Al-Attiyahom više nego razumljiv. I dalje drži treću poziciju a isto tako i Holowczyca na sigurnoj udaljenosti. I on sada isto kao i De Villiers mora čekati da se nešto desi Al-Attiyahu jer to je jedini način na koji može smanjiti ovoliki razmak.
Jučer izvanredni Roma razvalio je konkurenciju i dobio etapu, to je još jedan sanacijski flaster na otvorenu ranu zbog gubitka šanse za obranu naslova već u prvoj etapi. Nani je pobjedio, ali jednako bitno je i što odsrađuje lavovski dio posla za team i Al-Attiyaha. Danas će startati prvi i na taj način trasirati stazu za Al-Attiyaha koji starta odmah iza njega. Možda se i sačekaju pa nastave voziti u paru jer ih takva vožnja čini sigurnijim. Već smo dosta puta vidjeli takvu suradnju unutar tvorničkih timova. Nemojmo zaboraviti da Roma nosi i ekstra paket rezervnih dijelova da se nađe Al-Attiyahu pri ruci, zlu ne trebalo ipak treba razmišljeti o svemu. Ovo danas je idealna pozicija za Al-Attiyaha i Mini team.
AlRajhi, kojeg smo od ugodnog iznenađenja i još jednog brzog Arapa prebacili zbog fantastičnih rezultata u najozbiljnijeg favorita za ukupnu pobjedu, jučer je također zaostao. Imao je tehničkih problema, ostao je potpuno bez kočnica i vozio se tako punih 250 km, tako da je zaostatak od 21 minuti za Al-Attiyahom više nego razumljiv. I dalje drži treću poziciju a isto tako i Holowczyca na sigurnoj udaljenosti. I on sada isto kao i De Villiers mora čekati da se nešto desi Al-Attiyahu jer to je jedini način na koji može smanjiti ovoliki razmak.
Vladimir Vasilyev jučer je bio izvanredan, završio je kao treči i to ga je učvrstilo na sedmoj poziciji generalnog poretka. On kao i još neki iz top 10 u preostale četiri etape će sigurno pokušati doći do koje etapne pobjede. Naizgled sve je nekako opuštenije i ostavlja dojam da su karte razdijeljene, ali sve se to može u trenu promijeniti, samo se trebamo sjetiti Sainza kako je u predzadnjoj etapi izgubio već praktički dobivenu utrku 2009. godine.
Danas je pred vozačima 859 km dugačka etapa od toga 358 km dugački brzinac koji će biti više tehnički. Ne bi trebalo biti problema sa navigacijom a niti sa prohodnošću, normalno ukoliko opet Ande i priroda ne obruše nekakvo nevrijeme na trasu utrke. Biti će dosta prolazaka i vožnje po kanalima i uglavnom suhim koritima rijeka. Ali ne smijemo smetnuti s uma da se u tom dijelu svijeta suha korita u sekundi pretvaraju u smrtonosne bujice. Trebamo se samo sjetiti dramatičnih snimki iz 2012. i 2013.
Iako do sada nisam pisao o motociklistima, jučerašnja 8 etapa i sva dramaturgija koju je donijela sa sobom nije me ostavila ravnodušnim. Ustvari nešto slično nisam vidio nikad u životu. Neljudski i nevjerojatni vremenski uslovi inače najtežu i najzahtjevniju kategoriju na Dakaru učinili su nezamislivom da ne kažem suludom. Kadrovi koji su otišli u svijet vjerojatno su digli popularnost Dakra za 50%. Ono što mi je sinoć dočarala Eurosportova kamera je pokazalo da i od najvećeg ludila postoji luđa mogučnost. Pogledajmo samo brojeve 784 km dugačka etapa, start na 4000 m nadmorske visine, 2 stupnja temperatura zraka, vrijeme kišovito, 16 motociklista je odustalo, na desetine motora je stalo zbog problema sa slanom vodom, vodeći Barreda zaostao je preko 3 sata, u samo 2 dana razlika u temperaturi je bila 46 stupnjeva... Našlo bi se tu još interesantnih brojki, ali time neka se bave statističari.
U Salar de Uyuni nikad nisam bio i nikad se nisam vozio niti u približno sličnim uvjetima, a kamoli na 4000 m nad morem. Ono jučer što sam vidio šokiralo me, juriti preko slane pustinje kroz desetak centimetara debeli sloj slane vodu i tako 200 km pri temperaturi od samo 2 stupnja. Nešto takvo teško je i zamisliti, a kamoli napraviti, mislim ona napaćena i promrznuta lica vozača su i kod sadista izazvala sažaljenje. Jednom riječju bila je to EPSKA etapa i dugo jako dugo će se pričati o njoj. Heroj je svaki koji je startao, puno ih je stalo, jer se tehnika nije mogla nositi sa slanom vodom, koja je uprkos filterima kroz usis zraka ulazila u cilindre. Kako je rekao komentator na Eurosportu; natjecatelji su jurili kroz slanu vodu, a onda su se počeli gasiti i padati poput muha. Dakar svake godine mora donijeti nekakvu ekstremno suludu etapu, mislili smo da je ove godine taj epitet osvojila druga etapa i da neće biti nigdje tako gadno. Ali, onda se opet umiješao prst sudbine i ružno lice majke prirode, koja ipak još uvijek odlučuje čime će nas iznenaditi i staviti na krajnji test izdržljivosti. U srazu sa surovom prirodom, kakva je u Andama, mi smo ipak samo malo beznačajno tijelo. Za ljudsku aroganciju i taštinu bolna spoznaja ali prokleto istinita.
Danas je pred vozačima 859 km dugačka etapa od toga 358 km dugački brzinac koji će biti više tehnički. Ne bi trebalo biti problema sa navigacijom a niti sa prohodnošću, normalno ukoliko opet Ande i priroda ne obruše nekakvo nevrijeme na trasu utrke. Biti će dosta prolazaka i vožnje po kanalima i uglavnom suhim koritima rijeka. Ali ne smijemo smetnuti s uma da se u tom dijelu svijeta suha korita u sekundi pretvaraju u smrtonosne bujice. Trebamo se samo sjetiti dramatičnih snimki iz 2012. i 2013.
Iako do sada nisam pisao o motociklistima, jučerašnja 8 etapa i sva dramaturgija koju je donijela sa sobom nije me ostavila ravnodušnim. Ustvari nešto slično nisam vidio nikad u životu. Neljudski i nevjerojatni vremenski uslovi inače najtežu i najzahtjevniju kategoriju na Dakaru učinili su nezamislivom da ne kažem suludom. Kadrovi koji su otišli u svijet vjerojatno su digli popularnost Dakra za 50%. Ono što mi je sinoć dočarala Eurosportova kamera je pokazalo da i od najvećeg ludila postoji luđa mogučnost. Pogledajmo samo brojeve 784 km dugačka etapa, start na 4000 m nadmorske visine, 2 stupnja temperatura zraka, vrijeme kišovito, 16 motociklista je odustalo, na desetine motora je stalo zbog problema sa slanom vodom, vodeći Barreda zaostao je preko 3 sata, u samo 2 dana razlika u temperaturi je bila 46 stupnjeva... Našlo bi se tu još interesantnih brojki, ali time neka se bave statističari.
U Salar de Uyuni nikad nisam bio i nikad se nisam vozio niti u približno sličnim uvjetima, a kamoli na 4000 m nad morem. Ono jučer što sam vidio šokiralo me, juriti preko slane pustinje kroz desetak centimetara debeli sloj slane vodu i tako 200 km pri temperaturi od samo 2 stupnja. Nešto takvo teško je i zamisliti, a kamoli napraviti, mislim ona napaćena i promrznuta lica vozača su i kod sadista izazvala sažaljenje. Jednom riječju bila je to EPSKA etapa i dugo jako dugo će se pričati o njoj. Heroj je svaki koji je startao, puno ih je stalo, jer se tehnika nije mogla nositi sa slanom vodom, koja je uprkos filterima kroz usis zraka ulazila u cilindre. Kako je rekao komentator na Eurosportu; natjecatelji su jurili kroz slanu vodu, a onda su se počeli gasiti i padati poput muha. Dakar svake godine mora donijeti nekakvu ekstremno suludu etapu, mislili smo da je ove godine taj epitet osvojila druga etapa i da neće biti nigdje tako gadno. Ali, onda se opet umiješao prst sudbine i ružno lice majke prirode, koja ipak još uvijek odlučuje čime će nas iznenaditi i staviti na krajnji test izdržljivosti. U srazu sa surovom prirodom, kakva je u Andama, mi smo ipak samo malo beznačajno tijelo. Za ljudsku aroganciju i taštinu bolna spoznaja ali prokleto istinita.
Oduvijek nas uče da sol nije zdrava. Da su vozači znali što ih čeka u Salar de Uyuni vjerojatno bi potrošili Bolivijski godišnji uvoz silvertejpa na izoliranje konekcija i sklopova na motorima. Nije čudo što su se gasili kao mušice kad ih pošpricaš. Ovo je da si neko puca u glavu. Kad malo razmislim i prisjetim se, ljudi su gubili Dakar i bili prisiljeni odustati od utrke iz kojekakvih bizarnih razloga. Sjećam se kad je Juta Kleinsmit uletila u vodu u srcu pustinje, Vatanenu je bio ukraden auto prije starta pa je zakasnio... Ali siroti Barreda je nakon višednevnog ubjedljivog vodstva izgubio Dakar zbog slane vode u pustinji 4000 m iznad mora???
za rallymagazin: Dražen Ćurić
za rallymagazin: Dražen Ćurić