Rođen sam u Zagrebu 1965g., mrzim političare, ne volim policiju i po uvjerenju nisam demokrat. Čitav život se bavim nekim sportom, nogomet, košarka, rugby, atletika, tim sportovima sam se bavio do 17. godine. Onda ulazim u svijet biciklizma i tu ostajem preko deset godina. Osvajao sam i medalje na prvenstvima Jugoslavije, kroz biciklizam sam se navukao na adrenalin i brzinu i od 1995. godine ulazim u svijet automobilizma. Ustvari posve slučajno sam ušao u automobilizam. U Zagrebu sam imao auto-salon i praonicu. Jednog dana je na pranje Roko Šikić dovezao svoj Ford Sieru složenu za rally. Fascinirao sam se s autom i zamolio ga da me provoza. Rekao je da to moramo ostaviti za sutra i ako mu financiram jedan trening na Sljemenu da mu mogu biti suvozač. Siera je bila zadnji pogon, a on je morao isprobati novu turbinu, ja sam platio rezervoar benzina i odvezli smo čitav brzinac preko Sljemena. Ford je išao impresivno, ali meni se nije činilo da je to vožnja koju i sam ne bi mogao ponoviti. Kad smo završili pitao sam Roka kako bi ja mogao voziti rally. Tu je počelo, on mi je pomogao oko kupovine automobila i mentorirao me ispočetka. U Italiji sam kupio Peugeot 205 rally gr.A klupska varijanta i počeo sam se spremati za sezonu 1995g.
2. Vaš prvi nastup, kada je bio i po čemu vam je upamćen?
Moja prva utrka je bio Opatijski rally i zauvijek će mi ostati u sjećanju iz više razloga. Rally je tada bio puno popularniji, na tisuće ljudi nas je došlo gledati, blizu 100 automobila je startalo, prvi brzinac je bio noćni i odmah sam poveo u klasi. To je bilo veliko iznenađenje za sve. Čitav slijedeći dan sam se borio, sa nažalost nedavno preminulim Mirom Robićem, koji je rentao tvorničku Škodu A5 od Sibere. Na kraju smo bili prvi u klasi sveukupno i četvrti u generalci za PH. Na cilju sam proglašen nekom vrstom senzacije, davao sam izjave za televiziju, nekoliko radio stanica, tada je gomila novinara pratila rally, ma sve je bilo fantastično, uživao sam u svakoj sekundi tog nezaboravnog vikenda. Suvozač mi je bio Roman Simon koji je iz Šikićeve Siere sjeo kod mene. Na utrci smo u jednoj lijevoj trojci u cilju 7. brzinca bili u pogibeljnoj situaciji, sa 150 na sat smo klizali boćno po rubu provalije i to je Romana prestravilo, pa mi je par dana poslije utrke rekao da je moja vožnja za njega previše. Ostao sam bez iskusnog suvozača i to je bila jedina loša stvar tog vikenda.
3. Reli sport iz vašeg ugla generalno? Šta se promenilo od doba kada ste vi počinjali da se bavite relijem?
Rally nikad nije bio na nižim granama i to propadanje će se i dalje nastaviti. FIA sustavno uništava automoibilizam i neljudi koji ju vode nemaju veze sa sportom. Jean Todt je samo figura u formi vrtnog patuljka koji o ničemu ne odlučuje. To je do srži korumpirana organizacija, kojoj je jedini interes kako zgrnuti što veće novce za sebe. Što se tiče relija sve se promijenilo na gore, sve je postalo preskupo i zato rally umire. I sami WRC je već čitavo desetljeće smiješan. Za nas regionalno, problem je što FIA vazali drže njezinu politiku i zato mislim da su privatni kupovi jedina nada da rally opstane.
4. Vaša iskustva sa Dakara? Da li je pravi potez što je premešten u Južnu Ameriku?
O svojim iskustvima sa Dakra mogao bih napisati knjigu, možda to jednog dana i napravim. Uz mog prijatelja Mirana Stanovnika, koji mi je pomogao kad sam išao s motorom na Dakar 1999, jedini sam s ovih prostora koji je vozio na oba kontinenta. Dakar u Africi je puno jeftiniji za takmičare, ali je u Južnoj Americi puno bolje u smislu atmosfere. Dok vas u Africi po mjestima gdje prolazite, često tužnim pogledima, velikim suznim očima ispraćaju izgladnjela djeca i sirotinja u Južnoj Americi milioni navijača frenetično navijaju uz stazu dok prolazite. Iz tog razloga tvrdim da je preseljenje u Južnu Ameriku dobar potez.
5. Dakar je izuzetno zahtevno takmičenje, kako ste se pripremali, kolika sredstva su potrebna?
Dakar je zahtjevna utrka, ali u životu sam radio i teže stvari, etapna biciklistička utrka je teža od Dakra. Ako na Dakar dođete psihofizički dobro pripremljeni, s dobrom pratećom ekipom i s dobrim materijalom, velika je šansa da ćete ga završiti, ako vam je to jedini cilj. Ako ste se došli utrkivati, onda rizik jurnjave i brzine uvelike smanjuje vaše šanse za dolazak do cilja. Moj temperament je takav da se želim utrkivati, trošiti stotine tisuća kad govorimo o automobilima ili desetke tisuća eura u slučaju motora, samo zato da bi završio utrku. Ja ne vidim smisao u tome, svaka čast ljudima kojima je sami dolazak do cilja dovoljna satisfakcija da se bace u toliki trošak. Neko ne može brže od toga, nekome je Dakar stil života, neko ne želi previše riskirati, a želi se voziti... Ne spadam niti u jednu od tih skupina. Dok si ne osiguram optimalne uvjete, da se mogu voziti u top 20 na Dakaru, neću niti ići na njega. Za takav nastup mi je potrebno oko 400-500.000 eura. Iz tog razloga nisam ni ove godine otišao na utrku. Za Dakar se spremam oko 6 mjeseci i to su svakodnevni četverosatni treninzi. O težini priprema govori dovoljno podatak da tokom njih izgubim oko 15kg, a nisam pretila osoba. Za motore minimalni budžet je 50.000 a za automobil 150.000 eura.
6. Kako komentarišete regionalni reli sport i šta bi se po vama moglo uraditi da se poboljša isti?
Regionalni rally sport je u katastrofalnom stanju i više od toga vam neću reči da ne uvrijedim neke meni drage ljude, koji žele dobro reliju, ali vuku krive poteze i srljaju iz greške u grešku. Jedini način da se rally ozdravi je regionalni privatni kup bez saveza, FIA i sa vlastitim pravilima, koja će pojeftiniti i pojednostaviti bavljenje relijem. Uz sve to mora biti obavezna TV podrška kroz kvalitetnu reportažu. Ovo sam več puno puta rekao po svuda i čini mi se da je to polako osvijestilo dovoljan broj vozača koji bi se uključili u takav kup.
7. Regionalna reli saradnja?
Obavezno, bez regionalne suradnje neće ići. Ali to će biti ostvarivo tek onog trenutka kad svi zainteresirani budu na čisto sami sa sobom što zapravo žele. To se još uvijek nije desilo, govorim o državama bivše Jugoslavije. Mađari i Austrijanci su to već shvatili i trenutno pregovaram sa njima o kupu.
8. Možemo li vas očekivati na nekom od relija u Srbiji u ulozi takmičara?
Čisto sumnjam jer mi se reliji po pravilima FIA ne voze. Ustvari svojim nastupom ne želim dati podršku toj zločinačkoj organizaciji.
9. Vaši planovi za budućnost?
U što skorije vrijeme zaraditi dovoljno novca da mogu isfinancirati odlazak na Dakar i vožnju na način kako to želim.
10. Šta biste voleli da probate, a niste? Takmičenje i automobil?
Odgovor mora imati poveznicu sa automobilizmom? Pa, volio bih provesti noć sa prekrasnim dvadesetogodišnjim blizankama u motorhome-u od Robby Gordona :D. Nevjerojatno kakav komfor ima taj kamion. 2011. sam bio Gordonov gost u toj vili na kotačima, bilo je to večer nako što sam ga šlepao 320km, kad mu se raspao mjenjač. Volio bih se kvalificirati i odvesti TT utrku Isle of Man, ali to su motori. A s autima... najviše bih volio odvesti neki rally u Finskoj, s Porsche-om GT3, složenim za tu vrstu brzinaca i podloge.
11. Najdraži i najbolji automobil sa kojim ste nastupali?
Definitivno od svega što sam vozio u životu, Megane kit car, s kojim sam nastupio 2003. na Porečkom reliju, je najbolje što sam iskusio na kotačima. Vožnja u tom bolidu je vjerojatno bolji osječaj i od one mračne želje iz prošlog pitanja :)
12. Nešto za kraj?
Jugoslavija je bila dobra stvar, da postoji, danas bi nam bilo mnogo bolje i puno lakše bi bilo baviti se autosportom. Šteta što smo ju rasturili.
RallyMagazinTeam