Budvanin Marko Adžić je sa svoje dvadeset i dve godine postao najmlađi osvajač Zlatne kacige u crnogorskom automobilizmu.
Automobilista se ne postaje, automobilista se rađa i samo čekaš dan kada ćeš prvi put sesti u trkački automobil da san počne da ti se ostvaruje. Konačno dođe i taj dan, san počne da se ostvaruje, ali onda počneš da sanjaš druge sne, osvajanje pehara, postavljanja rekorda staze, pa čak i osvajanje Zlatne kacige. Sve ovo što smo gore naveli se ostvarilo Adžiću, koji je ušao u istoriju crnogorskog automobilizma kao najmlađi automobilista koji je nosioc Zlatne kacige.
Mnoge automobilste su očevi “zarazili” trkama, a takav je slučaj i sa Adžićem.
“Može se reći da sam još kao dijete izrazio želju za trkanjem. Otac me vodio sa sobom na trke, on je 2003. godine počeo da vozi kada i sve postaje stvarnije. Bio sam uz njega za svaku trku i imao sam želju da sjednem za volan umjesto njega što se i dogodilo 2015. godine, po prvi put. Tada sam imao dvije trke, Pljevlja i Dubrovnik”, započinje za naš portal najmađi osvajač Zlatne kacige.
Za njega je ova sezona pored osvajanja Zlatne kacige, što je zaista neverovatan uspeh, više nego uspešna i po osvojenim trkama i postavljenim rekordima staze u svojoj klasi. On je od šest trka koliko je činio kalendar na svih šest odneo pobedu i postavio rekorde.
“Što se mene tiče, sezona je bila veoma teška i izazovna. Imao sam šest trka koje nisu bile bezazlene, uzgred sam imao jakog konkurenta, Eldina Senadovića iz Kotora. Uvijek je u igri bila sekunda ili pola, međutim u moju korist na svakoj trci. Osvojio sam šest pobjeda i postavio šest rekorda klase na sledećim stazama: Podi, Kotor, Lovćen, Glava Zete, Pljevlja i Dubrovnik”, izjavio je Adžić.
“Može se reći da sam još kao dijete izrazio želju za trkanjem. Otac me vodio sa sobom na trke, on je 2003. godine počeo da vozi kada i sve postaje stvarnije. Bio sam uz njega za svaku trku i imao sam želju da sjednem za volan umjesto njega što se i dogodilo 2015. godine, po prvi put. Tada sam imao dvije trke, Pljevlja i Dubrovnik”, započinje za naš portal najmađi osvajač Zlatne kacige.
Za njega je ova sezona pored osvajanja Zlatne kacige, što je zaista neverovatan uspeh, više nego uspešna i po osvojenim trkama i postavljenim rekordima staze u svojoj klasi. On je od šest trka koliko je činio kalendar na svih šest odneo pobedu i postavio rekorde.
“Što se mene tiče, sezona je bila veoma teška i izazovna. Imao sam šest trka koje nisu bile bezazlene, uzgred sam imao jakog konkurenta, Eldina Senadovića iz Kotora. Uvijek je u igri bila sekunda ili pola, međutim u moju korist na svakoj trci. Osvojio sam šest pobjeda i postavio šest rekorda klase na sledećim stazama: Podi, Kotor, Lovćen, Glava Zete, Pljevlja i Dubrovnik”, izjavio je Adžić.
Nije lako pobediti na trci, a još je teže osvojiti ovako jedno priznanje kakvo je ovaj mladi Budvanin osvojio. Kako on sam kaže još nije svestan šta se dogodilo.
“Kada je riječ o Crnoj Gori, tu sam postao najmlađi osvajač Zlatne kacige. Osjećaj je nevjerovatan, štaviše nekada pitam samog sebe da li je sve ovo stvarno. Osvajanje Zlatne kacige je bilo zahtjevno. Na samom početku karijere, 2015. godine nisam ni imao na umu to da bih mogao da dobijem tri uzastopne titule u klasi. Moja prva kompletna sezona je bila 2016. godine, tada sam vozio Autobijankija A112 koji je bio nešto sporiji od ostalih auta, ali sam se potrudio kada je bilo najpotrebnije. Takođe je bilo šest trka i prvu titulu sam te godine obezbijedio već na petoj trci šampionata. Šestu trku u Dubrovniku pamtim po lošem vremenu, kišovitom, a moja želja za dobrim rezultatom me dovela do peha na stazi gdje sam udario u stijenu sa nekih 120 km/h. Tada sam makar dobio nadimak od kuma “Mali je lood”. Bila je ogromna šteta na autu i pitanje je bilo šta ću dalje. Svi su već, moze se tako reći, odustali od mene i mislili da neće vidjeti moj povratak”, iskren je Adžić.
“Kada je riječ o Crnoj Gori, tu sam postao najmlađi osvajač Zlatne kacige. Osjećaj je nevjerovatan, štaviše nekada pitam samog sebe da li je sve ovo stvarno. Osvajanje Zlatne kacige je bilo zahtjevno. Na samom početku karijere, 2015. godine nisam ni imao na umu to da bih mogao da dobijem tri uzastopne titule u klasi. Moja prva kompletna sezona je bila 2016. godine, tada sam vozio Autobijankija A112 koji je bio nešto sporiji od ostalih auta, ali sam se potrudio kada je bilo najpotrebnije. Takođe je bilo šest trka i prvu titulu sam te godine obezbijedio već na petoj trci šampionata. Šestu trku u Dubrovniku pamtim po lošem vremenu, kišovitom, a moja želja za dobrim rezultatom me dovela do peha na stazi gdje sam udario u stijenu sa nekih 120 km/h. Tada sam makar dobio nadimak od kuma “Mali je lood”. Bila je ogromna šteta na autu i pitanje je bilo šta ću dalje. Svi su već, moze se tako reći, odustali od mene i mislili da neće vidjeti moj povratak”, iskren je Adžić.
Večina je vas verovanto gledala film “Nebeska udica” i poznata vam je rečenica: “Sine, znaš kako se postaje šampion? Tako što izađeš na teren kada je najteže i pobediš”. Upravo ova rečenica opisuje Marka Adžića, kada su svi mislili da će odustati, on se vratio i posta šampion, a to su odlike pravog šampiona.
“Međutim, vratio sam se brži i spremniji poslije malo vremena. Otac mi kupuje novi auto, novog Juga i tako se priča nastavlja u 2017. godini. Te sezone sam vozio osam trka, opet sam za konkurenta imao Eldina. Na kraju sezone dolazim do druge titule šampiona klase. Poslije toga došla je 2018., ključna za mene. Pripreme su trajale tokom cijele zime, nakon toga sam se vratio na stazu u potpunosti spreman što mi donosi šest pobjeda od šest trka i isto toliko rekorda klase. Tako sam osvojio treću titulu Šampiona Crne Gore i prvu Zlatnu kacigu”, upoznao nas je ukratko sa svojom karijerom.
“Međutim, vratio sam se brži i spremniji poslije malo vremena. Otac mi kupuje novi auto, novog Juga i tako se priča nastavlja u 2017. godini. Te sezone sam vozio osam trka, opet sam za konkurenta imao Eldina. Na kraju sezone dolazim do druge titule šampiona klase. Poslije toga došla je 2018., ključna za mene. Pripreme su trajale tokom cijele zime, nakon toga sam se vratio na stazu u potpunosti spreman što mi donosi šest pobjeda od šest trka i isto toliko rekorda klase. Tako sam osvojio treću titulu Šampiona Crne Gore i prvu Zlatnu kacigu”, upoznao nas je ukratko sa svojom karijerom.
Kao što smo na početku teksta rekli Markov otac je glavni “krivac” za ovaj uspeh, a koji mu se ovom prilikom i zahvaljuje: “Zasluge prvobitno idu mom ocu Petru, bez kojeg ova priča ne bi ni počela, a samim tim ne bi ni išla u ovom smjeru. Vjerovao je u mene od samog početka, uložio je mnogo volje, živaca, vremena, novca i svega ostalog što je bilo potrebno. Svakako sam njemu najviše zahvalan. Spomenuo bih obavezno i mog kuma Vasilija Peraša, koji me je uvijek bodrio i nikad nije odustao od toga da me motiviše, bez obzira na to da li sam bio uspješan ili ne. Bio je uz mene kad je bilo najteže na čemu ću mu uvijek biti zahvalan.”
Planove za sledeću sezonu je već napravio, a jedan od njih je i da pokuša da još jednom odbrani titulu u svojoj klasi.
“Planovi za narednu sezonu su da ostanem u istoj klasi sa istim automobilom i da pokušam odbraniti titulu. Voziću Crnogorski Šampionat, koji će se sastojati od sedam ili osam trka i potrudiću se da vozim dvije ili tri trke sa strane, na brdu. Pored Crnogorskog Šampionata ću se najvjerovatnije oprobati u “Renault Twingo Cup”-u, ali to će već zavisiti od finansijskih mogućnosti”, završava za naš portal Adžić.
RallyMagazinTeam
“Planovi za narednu sezonu su da ostanem u istoj klasi sa istim automobilom i da pokušam odbraniti titulu. Voziću Crnogorski Šampionat, koji će se sastojati od sedam ili osam trka i potrudiću se da vozim dvije ili tri trke sa strane, na brdu. Pored Crnogorskog Šampionata ću se najvjerovatnije oprobati u “Renault Twingo Cup”-u, ali to će već zavisiti od finansijskih mogućnosti”, završava za naš portal Adžić.
RallyMagazinTeam