Rijad Begić iz Sarajeva, ove sezone imao je svoju debitantsku sezonu na brdskim stazama u Bosni i Hercegovini i to u popularnom Zastava Yugu 55 N. Momak koji tek nedavno postao punoletan tako je krenuo trkačim stazama, a u ovom sportu prisutan je više sezona kao sportski radnik u više disciplina. Želja je bila i da se pojavi na Reliju Jahorina i tako debituje i u svojoj omiljenoj disciplini, ali su klubski planovi bili ispred želje. Tako će debi na reliju morati da sačeka makar narednu sezonu, u koju planira da uđe znatno spreminiji nego u ovu, uz nadamo se pomoć države i sponzora, jer je mladi automobilista u prvoj sezoni pokazao da ima talenta.
Sa njim smo obavili jedan intervju, prošli kroz ovu sezonu, a i saznali na čemu će se raditi tokom ove zime i u narednom peroidu, a upravo mladi ljudi su nešto što je potrebno ovom sportu u svim sferama.
Sa njim smo obavili jedan intervju, prošli kroz ovu sezonu, a i saznali na čemu će se raditi tokom ove zime i u narednom peroidu, a upravo mladi ljudi su nešto što je potrebno ovom sportu u svim sferama.
1. Za početak reci nam nešto o sebi i kako si zavoleo automobilizam i počeo da se takmičiš u istom?
Ja sam Rijad Begić. Rođen sam 3.2.1998. godine u Sarajevu. Automobilizam je nešto što sam zavolio još od malih nogu. Gledajući pobjede Mihaela Šumahera i Sebastijena Loeba, još kao mali dječak sam maštao da jednog dana i ja vozim trke. Prvu susret sa adrenalinskom zarazom sam imao sa nekih osam godina kada sam po prvi put otišao na brdsku trku na Igmanu. Tu se dodatno probudila ljubav prema ovom sportu, a već tada sam našao svoje uzore u Bakiru Hadžiću i Suadu Hoti. Obzirom na finansijsku situaciju, nikada nisam imao pravu priliku da započnem svoju karijeru. Ipak, ostao sam u bliskoj vezi sa automobilizmom kao član prateće ekipe svojih uzora. Kroz godine, stekao sam brojna poznanstva i učlanio se u sarajevski Auto 4x4 Club koji mi je ponudio vozački angažman za ovu godinu.
Ja sam Rijad Begić. Rođen sam 3.2.1998. godine u Sarajevu. Automobilizam je nešto što sam zavolio još od malih nogu. Gledajući pobjede Mihaela Šumahera i Sebastijena Loeba, još kao mali dječak sam maštao da jednog dana i ja vozim trke. Prvu susret sa adrenalinskom zarazom sam imao sa nekih osam godina kada sam po prvi put otišao na brdsku trku na Igmanu. Tu se dodatno probudila ljubav prema ovom sportu, a već tada sam našao svoje uzore u Bakiru Hadžiću i Suadu Hoti. Obzirom na finansijsku situaciju, nikada nisam imao pravu priliku da započnem svoju karijeru. Ipak, ostao sam u bliskoj vezi sa automobilizmom kao član prateće ekipe svojih uzora. Kroz godine, stekao sam brojna poznanstva i učlanio se u sarajevski Auto 4x4 Club koji mi je ponudio vozački angažman za ovu godinu.
2. Kada je bio tvoj prvi nastup na nekoj trci i šta nam više možeš reći o tome?
Svoj prvi nastup sam imao na autoslalomu u Jajcu koji je trebao poslužiti kao priprema za brdske trke koje su moj prioritet i disciplina kojom se namjeravam baviti. Nažalost, taj nastup se završio vrlo brzo zbog tehničkog kvara na automobilu. Prvi pravi nastup je bio u Vlasenici, na brdskoj trci koju sam godinama unazad gledao iz publike. Otišao sam bez prevelikih očekivanja, bez ikakvog testa automobila koji bi mi definisao njegove mogućnosti. Treninge sam odvezao dosta oprezno, tražeći najbolje putanje i sklapajući savršene “sektore” u glavi. Ono što je mnogima bilo interesantno je moj pristup i moja hladnokrvnost jer nisam imao nikakvu tremu, strah ili nervozu koja bi me sputavala u takmičenju. Nedjelja je donijela rezultat po koji sam otišao, a to je najbolje vrijeme sa Malim N-om koje sam poboljšao za skoro dvije sekunde i to na prvoj trci u životu.
3. Kako je do sada tekla tvoja karijera?
Moja karijera je uistinu kratka. Iza sebe imam svega tri nastupa na kojima sam nastojao da izvučem maksimum iz nekonkurentnog automobila u našem šampionatu. Zbog nepostojanja klase Mali N u bh. šampionatu, jedina prilika za neki bolji rezultat je bilo trkanje u kategoriji Historic. Postojale su neke najave da bi još par momaka došlo da vozi u klasi P1 gdje Mali N pripada. Nažalost, ja sam ostao jedini i bez ikakve konkurencjie sam vozio sve tri trke. To je nešto čime nisam zadovoljan jer volim izazove, volim utrkivanje i borbu do zadnjeg metra staze. Ipak, mogu reći da sam zadovoljan kako se razvija situacija za mene i kako se snalazim u svijetu trkača obzirom na to da sam preskočio karting.
Svoj prvi nastup sam imao na autoslalomu u Jajcu koji je trebao poslužiti kao priprema za brdske trke koje su moj prioritet i disciplina kojom se namjeravam baviti. Nažalost, taj nastup se završio vrlo brzo zbog tehničkog kvara na automobilu. Prvi pravi nastup je bio u Vlasenici, na brdskoj trci koju sam godinama unazad gledao iz publike. Otišao sam bez prevelikih očekivanja, bez ikakvog testa automobila koji bi mi definisao njegove mogućnosti. Treninge sam odvezao dosta oprezno, tražeći najbolje putanje i sklapajući savršene “sektore” u glavi. Ono što je mnogima bilo interesantno je moj pristup i moja hladnokrvnost jer nisam imao nikakvu tremu, strah ili nervozu koja bi me sputavala u takmičenju. Nedjelja je donijela rezultat po koji sam otišao, a to je najbolje vrijeme sa Malim N-om koje sam poboljšao za skoro dvije sekunde i to na prvoj trci u životu.
3. Kako je do sada tekla tvoja karijera?
Moja karijera je uistinu kratka. Iza sebe imam svega tri nastupa na kojima sam nastojao da izvučem maksimum iz nekonkurentnog automobila u našem šampionatu. Zbog nepostojanja klase Mali N u bh. šampionatu, jedina prilika za neki bolji rezultat je bilo trkanje u kategoriji Historic. Postojale su neke najave da bi još par momaka došlo da vozi u klasi P1 gdje Mali N pripada. Nažalost, ja sam ostao jedini i bez ikakve konkurencjie sam vozio sve tri trke. To je nešto čime nisam zadovoljan jer volim izazove, volim utrkivanje i borbu do zadnjeg metra staze. Ipak, mogu reći da sam zadovoljan kako se razvija situacija za mene i kako se snalazim u svijetu trkača obzirom na to da sam preskočio karting.
4. Kako je protekla ova sezona za tebe?
Sezona 2018. je za mene bila iznimno teška psihički obzirom na veliki pritisak koji se stvorio već nakon prve trke. Bilo je mnogo problema, naravno radi se o finansijskim koji su u jednom momentu prijetili da prekinu moju sezonu i da ne izvezem do kraja svoj kalendar. Ipak, uz veliki napor mog kluba, sredstva su obezbijeđena i izvezao sam tri trke koje su mi bile potrebne da bih se bodovao. Kao što sam već ranije rekao, ove godine sam nastupio na tri trke: Vlasenica, Cazin i Banja Luka. Ne bih mogao izdvojiti neku posebnu trku kao najdražu ove godine jer svaku je obilježio neki detalj. U Vlasenici je to bio rekord, u Cazinu prvi nastup na CEZ trci i prvi pehar u karijeri, a Banja Luka je posebna jer sam tu osvojio svoju prvu titulu i tako se upisao u historiju kao najmlađi prvak u BiH na brdskim trkama. Naravno, ne može biti sve tako bajkovito. Ta titula još uvijek nije sigurna zbog različitih tumačenja savršeno jasnog pravilnika. Ipak, nadam se najboljem i da ću biti proglašen prvakom klase P1 kao i moje kolege Milenović u P2 i Abdić u P3.
5. Planovi za dalje?
Apetiti su porasli. Sada sam postao svjestan svojih mogućnosti, a ohrabruju me mnogobrojni pozitivni komentari. Ja sam tek na početku, a ispred mene je još mnogo rada i usavršavanja. Mislim da bih uz odgovarajuću podršku sponzora, ali i države mogao napraviti velike rezultate. Što se tiče naredne godine, još uvijek nije 100% jasna moja situacija. Najvjerovatnije ću i dalje ostati u Yugu, ne želim prekidati karijeru iako imam ambicije za mnogo jače klase. Smatram da je možda rano da se prebacim u neku jaču klasu, ali ako se pruži prilika neću je odbiti - želim napredovati!
Sezona 2018. je za mene bila iznimno teška psihički obzirom na veliki pritisak koji se stvorio već nakon prve trke. Bilo je mnogo problema, naravno radi se o finansijskim koji su u jednom momentu prijetili da prekinu moju sezonu i da ne izvezem do kraja svoj kalendar. Ipak, uz veliki napor mog kluba, sredstva su obezbijeđena i izvezao sam tri trke koje su mi bile potrebne da bih se bodovao. Kao što sam već ranije rekao, ove godine sam nastupio na tri trke: Vlasenica, Cazin i Banja Luka. Ne bih mogao izdvojiti neku posebnu trku kao najdražu ove godine jer svaku je obilježio neki detalj. U Vlasenici je to bio rekord, u Cazinu prvi nastup na CEZ trci i prvi pehar u karijeri, a Banja Luka je posebna jer sam tu osvojio svoju prvu titulu i tako se upisao u historiju kao najmlađi prvak u BiH na brdskim trkama. Naravno, ne može biti sve tako bajkovito. Ta titula još uvijek nije sigurna zbog različitih tumačenja savršeno jasnog pravilnika. Ipak, nadam se najboljem i da ću biti proglašen prvakom klase P1 kao i moje kolege Milenović u P2 i Abdić u P3.
5. Planovi za dalje?
Apetiti su porasli. Sada sam postao svjestan svojih mogućnosti, a ohrabruju me mnogobrojni pozitivni komentari. Ja sam tek na početku, a ispred mene je još mnogo rada i usavršavanja. Mislim da bih uz odgovarajuću podršku sponzora, ali i države mogao napraviti velike rezultate. Što se tiče naredne godine, još uvijek nije 100% jasna moja situacija. Najvjerovatnije ću i dalje ostati u Yugu, ne želim prekidati karijeru iako imam ambicije za mnogo jače klase. Smatram da je možda rano da se prebacim u neku jaču klasu, ali ako se pruži prilika neću je odbiti - želim napredovati!
6. Nešto za kraj?
Obzirom na to da sam jako mlad vozač, a svjedoci smo da je na ulicama sve više mladih vozača koji polažu sa svojih 18-19 godina. I sam spadam u tu grupu. Vožnja je velika odgovornost i nažalost često viđam svoje vršnjake da divljaju u saobraćaju. Razumijem da postoji višak energije, ali tu energiju trebaju kanalisati na drugim mjestima. Preporučio bih karting jer je savršena vježba kako za tijelo, tako i za vozača u vama.
Na kraju, iskoristio bih da se zahvalim svima koji su mi pomogli da ove godine da dođem do cilja. Tu spadaju prije svega moji mentori i prijatelji, Bakir i Harun Hadžić koji su za kratko vrijeme uspjeli da me nauče osnovnim elementima trkaće vožnje. Ne mogu zaboraviti ni podršku porodice, a najviše se istakao moj ujak Emir koji je tokom cijele sezone imao ulogu mehaničara, snimatelja, vozača... Naravno, tu je Auto 4x4 Club koji mi je ustupio auto i pružio mi priliku. Za kraj, najbolji portal u Srbiji, RallyMagazin.rs koji me tokom čitave sezone pratio. Sportski pozdrav i vidimo se naredne sezone!
RallyMagazinTeam foto: privatna arhiva
Obzirom na to da sam jako mlad vozač, a svjedoci smo da je na ulicama sve više mladih vozača koji polažu sa svojih 18-19 godina. I sam spadam u tu grupu. Vožnja je velika odgovornost i nažalost često viđam svoje vršnjake da divljaju u saobraćaju. Razumijem da postoji višak energije, ali tu energiju trebaju kanalisati na drugim mjestima. Preporučio bih karting jer je savršena vježba kako za tijelo, tako i za vozača u vama.
Na kraju, iskoristio bih da se zahvalim svima koji su mi pomogli da ove godine da dođem do cilja. Tu spadaju prije svega moji mentori i prijatelji, Bakir i Harun Hadžić koji su za kratko vrijeme uspjeli da me nauče osnovnim elementima trkaće vožnje. Ne mogu zaboraviti ni podršku porodice, a najviše se istakao moj ujak Emir koji je tokom cijele sezone imao ulogu mehaničara, snimatelja, vozača... Naravno, tu je Auto 4x4 Club koji mi je ustupio auto i pružio mi priliku. Za kraj, najbolji portal u Srbiji, RallyMagazin.rs koji me tokom čitave sezone pratio. Sportski pozdrav i vidimo se naredne sezone!
RallyMagazinTeam foto: privatna arhiva