Jedno od najvećih imena u svetu automobilizma na ovim prostorima je Pavle Komnenović, čovek koji nastupa na automobilističkim takmičenjima već decenijama. Nema uspeha i priznanja koje Paja nije osvojio u svim disciplinama. Jednom rečju kompletan vozač, koji je prošle sezone nastupao na Beogradskom reliju u Reno Kliu N3. Sa njim smo nedavno radili jedan širi intervju, a on nas je proveo kroz celu svoju karijeru, a pričali smo i o budućim planovima, jer Paja još uvek nije okačio kacigu o klin.
Kako ste počeli da se bavite relijem? Kao i većina u to doba, počeli ste u Zastavi 750?
Sećam se na svom prvom reliju u Bajinoj Bašti bio sam startni broj 11. Start je bio na Tari, a prva kontrola u Bajinoj Bašti. Ja sam došao u Baštu i stao nekih 100 metara pre kontorle, da ne uđem ranije, jer nisam znao da stoji semafor i da možeš da dođeš do semafora i stojiš tu, čekaš u svom minutu da uđeš, a zatim sam video kolonu automobila i nije bilo problema.
Šta nam možete reći o početku vaše karijere, nije tajna da ste jako rano počeli da vozite trke?
1973. sam bio prvak države u reliju, što je važna stvar, imao sam tada 21 godinu. Reli sam počeo da vozim '71. i '72. Postizao sam dobra vremena na brzincima i imao dobar plasman tokom relija, međutim tehnički kvarovi su bili česti: prirubnica, prokuva auto, pa su rezultati izostali. Sve to je to bila posledica toga što nisam imao dovoljno novca da pripremim automobil, iako fića nije bio skup za pripremu. Sponzora nije bilo, bio sam takoreći niko i ništa, niko nije znao za mene. Tadašnji novinari su me u to vreme strašno voleli, jer sam uvek bio najbolji na brzincima. Reliji su bili mamutski, po 1000-1200 km.
1973. ste osvojili svoju prvu titulu i to na reliju?
1973. sam iz „Akademca“, gde sam počeo, prešao u ASK „Crvenu Zvezdu“, koja se skoro osnovala, a onda sam od rafinerije Modriča dobio novog fiću. Sava Dimitrijević je bio direktor i on je mene snimio kao talenta. Fića je bio narandžaste boje, u ondašnje vreme to je bilo fantastično. Novi auto, nove đunte, novi menjač, sve novo. Motore je radio 21. maj Beograd, oni su mi pripremili motor za nacionalnu klasu. Tada još nisam bio ekspert za motore i automobile, a klub mi je dao novac za gume, za farove. Fića je bio super i ja sam od sedam relija pobedio na pet. Te moje pobede nisu bile za sekunde, nego za po minut i po do dva. To je bila cela Juga, ne Srbija, bilo je po sedamdeset fića na startu. Tada sam bio možda najmlađi šampion Jugoslavije, što je bilo neshvatljivo.
Sećam se na svom prvom reliju u Bajinoj Bašti bio sam startni broj 11. Start je bio na Tari, a prva kontrola u Bajinoj Bašti. Ja sam došao u Baštu i stao nekih 100 metara pre kontorle, da ne uđem ranije, jer nisam znao da stoji semafor i da možeš da dođeš do semafora i stojiš tu, čekaš u svom minutu da uđeš, a zatim sam video kolonu automobila i nije bilo problema.
Šta nam možete reći o početku vaše karijere, nije tajna da ste jako rano počeli da vozite trke?
1973. sam bio prvak države u reliju, što je važna stvar, imao sam tada 21 godinu. Reli sam počeo da vozim '71. i '72. Postizao sam dobra vremena na brzincima i imao dobar plasman tokom relija, međutim tehnički kvarovi su bili česti: prirubnica, prokuva auto, pa su rezultati izostali. Sve to je to bila posledica toga što nisam imao dovoljno novca da pripremim automobil, iako fića nije bio skup za pripremu. Sponzora nije bilo, bio sam takoreći niko i ništa, niko nije znao za mene. Tadašnji novinari su me u to vreme strašno voleli, jer sam uvek bio najbolji na brzincima. Reliji su bili mamutski, po 1000-1200 km.
1973. ste osvojili svoju prvu titulu i to na reliju?
1973. sam iz „Akademca“, gde sam počeo, prešao u ASK „Crvenu Zvezdu“, koja se skoro osnovala, a onda sam od rafinerije Modriča dobio novog fiću. Sava Dimitrijević je bio direktor i on je mene snimio kao talenta. Fića je bio narandžaste boje, u ondašnje vreme to je bilo fantastično. Novi auto, nove đunte, novi menjač, sve novo. Motore je radio 21. maj Beograd, oni su mi pripremili motor za nacionalnu klasu. Tada još nisam bio ekspert za motore i automobile, a klub mi je dao novac za gume, za farove. Fića je bio super i ja sam od sedam relija pobedio na pet. Te moje pobede nisu bile za sekunde, nego za po minut i po do dva. To je bila cela Juga, ne Srbija, bilo je po sedamdeset fića na startu. Tada sam bio možda najmlađi šampion Jugoslavije, što je bilo neshvatljivo.
Naredne godine ste se oprobali po prvi put na kružnim trkama, a uporedo ste vozili i reli?
Pošto sam ja voleo da vozim i kružne trke, 1974. godine mi je glavni urednik Radio TV revija, koji je voleo trke i zvao se Branko Đurica, rešio da kupi novog fiću za trke. I onda sam ja '74 praktično prestao da vozim relije sa tim fićom, mojim narandžastim, on je ostao u klubu i vozio ga je Dragosavac na reliju, a ja sam prešao da vozim kružne trke. Ali, pošto nisam počeo odmah, nego posle četiri trke, ja sam do kraja sezone pobeđivao, ali to nije bilo dovoljno da osvojim šampionat, već sam bio vicešampion, drugim rečima srebrena medalja stare Jugoslavije, gde su bile trke na Ušću, Kraljevu, Zagrebu na aerodormu, Ljubljani, Mariboru itd...
Međutim, iste godine su me vrbovali iz Zastavinog reli tima, pa sam dobio jednu Zastavu 101, od recimo 115 do 120 KS i vozio sam jedno tri relija, gde sam bio među prva tri stalno.
Šta nam možete reći o periodu kada ste bili u fabričkom timu Zastave?
'75. godine sam dobio novog keca, jer fabrika Zastava je tada osnovala svoj reli tim, sa svojim sopstvenim sredstvima, gde je vozio Jovica Paliković, koji je moj dobar prijatelj, a koje me je simpatisao i zvao mali Pajica, zato što sam bio brz. Obojica smo voleli da se šalimo. Vozio je i Branko Bata Nađ, vozio je i neki Momir Arsić iz Kragujevca, on je bio mehaničar u tom timu i dobro je vozio, nas četvorica. On i ja smo vozili klasu 1150 grupa 2, Nađ je vozio 1300 grupa 2, a Jovica 1600. Zastava je pripremala jedan projekat, da napravi auto od 1600 kubika. Radilica, klipovi i klipnjače su pravljene ovde u Kikindi. To je bilo zlatno doba automobilskog sporta, gde je Zastava kao najveća fabrika automobila na Balkanu u to vreme odvojila porez, pare za fudbal, Radnički iz Kragujevca i autosport. Tada sam osvojio drugo prvenstvo u reliju i imao sam 23 godine.
Iste godine sam kupio Abarta 1000, to je fića od 115 KS, vozio ga na kružnim trkama i bio drugi u šampionatu. Pošto sam jednostavno bio toliko opterećen trkama, da sam vozio fabričku Zastavu 101 na reliju sa duplim karburatorima, sa kampanjola felnama, to je bilo super. Tako da sam ja nekako paralelno počeo da vozim kružne trke i relije.
Pošto sam ja voleo da vozim i kružne trke, 1974. godine mi je glavni urednik Radio TV revija, koji je voleo trke i zvao se Branko Đurica, rešio da kupi novog fiću za trke. I onda sam ja '74 praktično prestao da vozim relije sa tim fićom, mojim narandžastim, on je ostao u klubu i vozio ga je Dragosavac na reliju, a ja sam prešao da vozim kružne trke. Ali, pošto nisam počeo odmah, nego posle četiri trke, ja sam do kraja sezone pobeđivao, ali to nije bilo dovoljno da osvojim šampionat, već sam bio vicešampion, drugim rečima srebrena medalja stare Jugoslavije, gde su bile trke na Ušću, Kraljevu, Zagrebu na aerodormu, Ljubljani, Mariboru itd...
Međutim, iste godine su me vrbovali iz Zastavinog reli tima, pa sam dobio jednu Zastavu 101, od recimo 115 do 120 KS i vozio sam jedno tri relija, gde sam bio među prva tri stalno.
Šta nam možete reći o periodu kada ste bili u fabričkom timu Zastave?
'75. godine sam dobio novog keca, jer fabrika Zastava je tada osnovala svoj reli tim, sa svojim sopstvenim sredstvima, gde je vozio Jovica Paliković, koji je moj dobar prijatelj, a koje me je simpatisao i zvao mali Pajica, zato što sam bio brz. Obojica smo voleli da se šalimo. Vozio je i Branko Bata Nađ, vozio je i neki Momir Arsić iz Kragujevca, on je bio mehaničar u tom timu i dobro je vozio, nas četvorica. On i ja smo vozili klasu 1150 grupa 2, Nađ je vozio 1300 grupa 2, a Jovica 1600. Zastava je pripremala jedan projekat, da napravi auto od 1600 kubika. Radilica, klipovi i klipnjače su pravljene ovde u Kikindi. To je bilo zlatno doba automobilskog sporta, gde je Zastava kao najveća fabrika automobila na Balkanu u to vreme odvojila porez, pare za fudbal, Radnički iz Kragujevca i autosport. Tada sam osvojio drugo prvenstvo u reliju i imao sam 23 godine.
Iste godine sam kupio Abarta 1000, to je fića od 115 KS, vozio ga na kružnim trkama i bio drugi u šampionatu. Pošto sam jednostavno bio toliko opterećen trkama, da sam vozio fabričku Zastavu 101 na reliju sa duplim karburatorima, sa kampanjola felnama, to je bilo super. Tako da sam ja nekako paralelno počeo da vozim kružne trke i relije.
Uporedo ste vozili dve discipline, koja je vama bila draža i zahtevnija?
I jedno i drugo mi je bilo interesantno, ali odmah mogu da kažem da se vožnja kola uči na reliju. To je ipak malo kompleksniji sport, nego kružne trke. Kružne trke imaš 15 krugova, sedam krivina i onako malo da se našalim, to bi i idiot naučio. Reliju su malo specifični. Tu su nagibi krivina u kontra, prevoji, velike brzine, okolo drveće, rupe na putu, kamenje. Reliji su mnogo kompletnije takmičenje nego kružne trke.
Vratićemo se dalje na vašu karijeru, kako je dalje tekla saradnja sa Zastavom?
1976. sam nastavio da vozim relije sa fabričkom Zastavom i Abarta 1000. Nažalost, nisam uspeo da osvojim šampionat, ali sam bio drugi ili treći. Ne mogu tačno da se setim, jer toga je puno bilo. Moja karijera je negde blizu 400 pehara, od toga je bar polovina za prvo mesto, a polovina za drugo ili treće mesto. Imam dosta pehara za rekord staze i najbrži krug na trci, pošto vozio sam uglavnom brze automobile.
Zatim ste napravili veliki korak krajem sedamdesetih?
Pošto sam ja stalno hteo da idem napred, meni nisu bili važni bodovi i medalje, nisam skupljao, nisam hteo da budem u jednoj klasi sedam godina i dominiram, javila mi je se ideja da 1977. vozim formulu super fau. To je se pojavilo '76. Zvale su se super fau jer su bile i fau , fau je bila sporija. I ja sam tada kupio od Gorana Štrokoja jednu formulu super fau marke Kajman, sa motorom Folksvagena 1303 S od 1600 kubika i recimo 160 KS. Tu sam bio treći u šampionatu '77, mislim da je Sead Alihodžić bio prvak Jugoslavije.
Pa sam '78. opet vozio super fau, tu sam bio vicešampion, šampion je bio Veca Holjevac iz Zagreba, iako sam ja neku trku i pobedio njega, zbir bodova je bio u njegovu korist. On je bio jedan ozbiljan, talentovan i agresivan vozač. I što kažu, voziti iza njega ne možeš da čekaš grešku, vozio je bez greške, tako da ga je trebalo napadati. Vrlo često na trkama imaš taktiku sediš i čekaš da neko napravi grešku.
'79. godina, ja sam prešao u ASK „Jugoauto“ i od njih sam dobio novac da kupim novu formulu super fau sa vodenim hlađenjem motora. To je bio auto Lola, čuvena fabrika iz Engleske, ona je proizvela šasiju, a unutra je bio Folksvagenov motor od Široka, koji je imao oko 190 KS i to je bio dosta brži auto.
Međutim, nisam uspeo da osvojim šampionat, iako sam dosta trka vodio i pobedio, napravio dosta pol pozicija, to jest najbržih vremena. Jedan dečko iz Rijeke Zlatan Mićić, je imao najnovijeg Marksa i on je jednostavno po suvom meni bežao na pravcu. Tada još nisam toliko, da kažem, bio tehnički obrazovan u propise, ali čini mi se da je taj Marks bio formula 3, a ne super fau i da je imao 2000 kubika, a ne 1600, imao je dublji zvuk. Jednostavno, tada je bilo mnogo skupo ulagati proteste, a ja nisam vozio zato što sam hteo da budem prvi, već sam voleo da vozim.
I jedno i drugo mi je bilo interesantno, ali odmah mogu da kažem da se vožnja kola uči na reliju. To je ipak malo kompleksniji sport, nego kružne trke. Kružne trke imaš 15 krugova, sedam krivina i onako malo da se našalim, to bi i idiot naučio. Reliju su malo specifični. Tu su nagibi krivina u kontra, prevoji, velike brzine, okolo drveće, rupe na putu, kamenje. Reliji su mnogo kompletnije takmičenje nego kružne trke.
Vratićemo se dalje na vašu karijeru, kako je dalje tekla saradnja sa Zastavom?
1976. sam nastavio da vozim relije sa fabričkom Zastavom i Abarta 1000. Nažalost, nisam uspeo da osvojim šampionat, ali sam bio drugi ili treći. Ne mogu tačno da se setim, jer toga je puno bilo. Moja karijera je negde blizu 400 pehara, od toga je bar polovina za prvo mesto, a polovina za drugo ili treće mesto. Imam dosta pehara za rekord staze i najbrži krug na trci, pošto vozio sam uglavnom brze automobile.
Zatim ste napravili veliki korak krajem sedamdesetih?
Pošto sam ja stalno hteo da idem napred, meni nisu bili važni bodovi i medalje, nisam skupljao, nisam hteo da budem u jednoj klasi sedam godina i dominiram, javila mi je se ideja da 1977. vozim formulu super fau. To je se pojavilo '76. Zvale su se super fau jer su bile i fau , fau je bila sporija. I ja sam tada kupio od Gorana Štrokoja jednu formulu super fau marke Kajman, sa motorom Folksvagena 1303 S od 1600 kubika i recimo 160 KS. Tu sam bio treći u šampionatu '77, mislim da je Sead Alihodžić bio prvak Jugoslavije.
Pa sam '78. opet vozio super fau, tu sam bio vicešampion, šampion je bio Veca Holjevac iz Zagreba, iako sam ja neku trku i pobedio njega, zbir bodova je bio u njegovu korist. On je bio jedan ozbiljan, talentovan i agresivan vozač. I što kažu, voziti iza njega ne možeš da čekaš grešku, vozio je bez greške, tako da ga je trebalo napadati. Vrlo često na trkama imaš taktiku sediš i čekaš da neko napravi grešku.
'79. godina, ja sam prešao u ASK „Jugoauto“ i od njih sam dobio novac da kupim novu formulu super fau sa vodenim hlađenjem motora. To je bio auto Lola, čuvena fabrika iz Engleske, ona je proizvela šasiju, a unutra je bio Folksvagenov motor od Široka, koji je imao oko 190 KS i to je bio dosta brži auto.
Međutim, nisam uspeo da osvojim šampionat, iako sam dosta trka vodio i pobedio, napravio dosta pol pozicija, to jest najbržih vremena. Jedan dečko iz Rijeke Zlatan Mićić, je imao najnovijeg Marksa i on je jednostavno po suvom meni bežao na pravcu. Tada još nisam toliko, da kažem, bio tehnički obrazovan u propise, ali čini mi se da je taj Marks bio formula 3, a ne super fau i da je imao 2000 kubika, a ne 1600, imao je dublji zvuk. Jednostavno, tada je bilo mnogo skupo ulagati proteste, a ja nisam vozio zato što sam hteo da budem prvi, već sam voleo da vozim.
Zatim je usledio karatak prekid?
'80. vojska. '79. sam otišao u vojsku i celu '80. sam proveo u Rijeci. Dolazio sam na Grobnik da gledam trke, iako sam te iste godine kad sam otišao u vojsku, '79. negde u junu, vozio trku na Grobniku koju sam vodio inače, drugi je bio Veca Holjevac. Međutim, zadnja dva kruga mi se odvali izduvna grana na auspuhu i onda mi je taj plamen, koji je izlazio, počeo da greje usisnu granu. Motor je sam sebi davao gas i ja sam morao da propustim Holjevca i završim trku kao drugi. E tu sam na taj autodrom dolazio da gledam trke mojih drugara iz Beograda, Zagreba, Splita itd.
Međutim, đavo mi nije dao mira, to sad mogu slobodno da ispričam, ja sam '80. vozio jednu trku u Kraljevu. Kad sam došao na odsustvo, negde u avgustu, moj dobar drugar i komšija Sava Janković, nažalost on više nije živ, imao je svadbu i nije hteo da vozi trku u Kraljevu i fića je bio slobodan. I onda je rekao „ajde uzmi moga fiću i vozi trku“. Ja sam bio četvrti od recimo 35, 40 fića. Trkao sam se sa nekim od Aćimića, mislim da je Tihomir i čak mislim da on nije pobedio već da je bio treći, a ja četvrti.
Posle vojske se odmah vraćate na trke, kakvi su tada bili rezultati?
Što se tiče '81. godine, to je, mogu da kažem slobodno, moja najuspešnija godina što se tiče rezultata. Ja sam isto počeo malo kasno, odprilike propustio sam dve, tri trke, al' sam uspeo da u toku celog šampionata pobedim Miluna Vesnića, koji je već dugo vodio i vozio tu Zastavu 101 grupe 1. Ja sam praktično od šest trka pobedio na svih šest, on je na pet bio drugi, a na jednoj treći, što je meni pomogolo. Ostale su bile dve trke Slavonska Požega i Kraljevo. Praktično, ako sam ja na obe bio prvi, a on na obe drugi, on bi bio prvak države. A ustvari, meni je tu nehotice pomogao Aleksandar Sikloši, od Jozefa Siklošija brat rođeni. Ja sam pobedio, trka je bila po kiši, drugi je bio Sikloši, treći je bio Vesnić i meni je ostalo samo da pobedim u Kraljevu. Vesnić je slobodno mogao da bude drugi i to se i desilo. Tako da sam za jedan bod neto postao prvak. Jer nekad su se odbijale trke, pošto je bilo puno trka. Recimo, od devet trka boduje se sedam, od osam trka boduje se šest.
'80. vojska. '79. sam otišao u vojsku i celu '80. sam proveo u Rijeci. Dolazio sam na Grobnik da gledam trke, iako sam te iste godine kad sam otišao u vojsku, '79. negde u junu, vozio trku na Grobniku koju sam vodio inače, drugi je bio Veca Holjevac. Međutim, zadnja dva kruga mi se odvali izduvna grana na auspuhu i onda mi je taj plamen, koji je izlazio, počeo da greje usisnu granu. Motor je sam sebi davao gas i ja sam morao da propustim Holjevca i završim trku kao drugi. E tu sam na taj autodrom dolazio da gledam trke mojih drugara iz Beograda, Zagreba, Splita itd.
Međutim, đavo mi nije dao mira, to sad mogu slobodno da ispričam, ja sam '80. vozio jednu trku u Kraljevu. Kad sam došao na odsustvo, negde u avgustu, moj dobar drugar i komšija Sava Janković, nažalost on više nije živ, imao je svadbu i nije hteo da vozi trku u Kraljevu i fića je bio slobodan. I onda je rekao „ajde uzmi moga fiću i vozi trku“. Ja sam bio četvrti od recimo 35, 40 fića. Trkao sam se sa nekim od Aćimića, mislim da je Tihomir i čak mislim da on nije pobedio već da je bio treći, a ja četvrti.
Posle vojske se odmah vraćate na trke, kakvi su tada bili rezultati?
Što se tiče '81. godine, to je, mogu da kažem slobodno, moja najuspešnija godina što se tiče rezultata. Ja sam isto počeo malo kasno, odprilike propustio sam dve, tri trke, al' sam uspeo da u toku celog šampionata pobedim Miluna Vesnića, koji je već dugo vodio i vozio tu Zastavu 101 grupe 1. Ja sam praktično od šest trka pobedio na svih šest, on je na pet bio drugi, a na jednoj treći, što je meni pomogolo. Ostale su bile dve trke Slavonska Požega i Kraljevo. Praktično, ako sam ja na obe bio prvi, a on na obe drugi, on bi bio prvak države. A ustvari, meni je tu nehotice pomogao Aleksandar Sikloši, od Jozefa Siklošija brat rođeni. Ja sam pobedio, trka je bila po kiši, drugi je bio Sikloši, treći je bio Vesnić i meni je ostalo samo da pobedim u Kraljevu. Vesnić je slobodno mogao da bude drugi i to se i desilo. Tako da sam za jedan bod neto postao prvak. Jer nekad su se odbijale trke, pošto je bilo puno trka. Recimo, od devet trka boduje se sedam, od osam trka boduje se šest.
Bilo je pet brdskih trka, prva je bila Lovćen, a zadnja je bila Lunovo selo baš kod Vesnića. Što se toga tiče, pobedio sam na svih pet brdskih trka.
I pošto praktično nisam imao nijedno drugo mesto, onda me je revija Automagazin, to je tada bio popularan časopis, proglasio za, kako oni kažu, dirkača leta. Ne on, nego novinari koji su glasali iz cele Jugoslavije, Jer recimo, od 80 novinara za mene je glasalo 72. Ne mogu tačno da se setim, ali novinari iz Slobodne Dalmacije iz Splita, Rijeke, Ljubljane, Zagreba, Beograda, Makedonije su glasali za mene i ja sam proglašen za apsolutno najboljeg automobilistu godine. Nikad niko nije bio iz Srbije. To su bili Mirea Lavrić koja je vozila karting, ili je bio Dagmar Šuster ili sad ne znam Mladen Gluh, da ne nabrajam. Bio sam proglašen istovremeno za najboljeg brdskog i kružnog trkača. Dobio sam dva pehara, jedan je bio prelazni, to je taj za apsolutno najboljeg, veliki koji sam morao da vratim iduće godine, a dobio sam i malu kopiju. Al' i one za najboljeg, što kažu oni cestnog i brdskog-hitrosnog vozača, jer birao se najbolji kružni, brdski i reli vozač. Najbolji reli vozač je bio Drago Zonta. On je bio jako dobar automobilista, inače moj dobar kolega i u ono vreme da kažem prijatelj i danas se čujemo.
Kakvi su vaši utisci iz tog perioda?
Znači, ja sam većinski deo svog sporta proveo u staroj Jugoslaviji. Imam puno drugara po Splitu, po Zagrebu, recimo nedavno sam se čuo sa Jovicom Palikovićem, zvao me da pita kako sam itd. To je odprilike najuspešnija godina što se tiče rezultata, jer biti proglašen za najboljeg automobilistu godine u Jugoslaviji to nije bilo lagano, bilo je ja mislim minimum 200 takmičara. Bilo je novca, nisu to bili neki vrhunski automobili, da kažemo da su to neke rakete kao što su posle bili super turing itd, ali na kraju pobeda je pobeda.
Sutra sledi drugi deo ovog intervjua, pratite nas. Drugi deo intervjua imate na linku, a treći na ovom linku.
Aleksa Kojadinović - RallyMagazinTeam foto: facebook Pavle Komnenović
I pošto praktično nisam imao nijedno drugo mesto, onda me je revija Automagazin, to je tada bio popularan časopis, proglasio za, kako oni kažu, dirkača leta. Ne on, nego novinari koji su glasali iz cele Jugoslavije, Jer recimo, od 80 novinara za mene je glasalo 72. Ne mogu tačno da se setim, ali novinari iz Slobodne Dalmacije iz Splita, Rijeke, Ljubljane, Zagreba, Beograda, Makedonije su glasali za mene i ja sam proglašen za apsolutno najboljeg automobilistu godine. Nikad niko nije bio iz Srbije. To su bili Mirea Lavrić koja je vozila karting, ili je bio Dagmar Šuster ili sad ne znam Mladen Gluh, da ne nabrajam. Bio sam proglašen istovremeno za najboljeg brdskog i kružnog trkača. Dobio sam dva pehara, jedan je bio prelazni, to je taj za apsolutno najboljeg, veliki koji sam morao da vratim iduće godine, a dobio sam i malu kopiju. Al' i one za najboljeg, što kažu oni cestnog i brdskog-hitrosnog vozača, jer birao se najbolji kružni, brdski i reli vozač. Najbolji reli vozač je bio Drago Zonta. On je bio jako dobar automobilista, inače moj dobar kolega i u ono vreme da kažem prijatelj i danas se čujemo.
Kakvi su vaši utisci iz tog perioda?
Znači, ja sam većinski deo svog sporta proveo u staroj Jugoslaviji. Imam puno drugara po Splitu, po Zagrebu, recimo nedavno sam se čuo sa Jovicom Palikovićem, zvao me da pita kako sam itd. To je odprilike najuspešnija godina što se tiče rezultata, jer biti proglašen za najboljeg automobilistu godine u Jugoslaviji to nije bilo lagano, bilo je ja mislim minimum 200 takmičara. Bilo je novca, nisu to bili neki vrhunski automobili, da kažemo da su to neke rakete kao što su posle bili super turing itd, ali na kraju pobeda je pobeda.
Sutra sledi drugi deo ovog intervjua, pratite nas. Drugi deo intervjua imate na linku, a treći na ovom linku.
Aleksa Kojadinović - RallyMagazinTeam foto: facebook Pavle Komnenović