Automobili su se vratili iz Bolivije i sutra ih sve čeka zasluženi dan odmora. Kod favorita nije se desilo ništa dramatično. Poredak se nije mijenjao među vodećima. Razlike između onih koji pucaju na pobjedu ili postolje neznatno su se promijenile. Skorom da je moglo biti malo više drame, jer je De Villiers vozio fantastično do 13.WP-a na kojem je bio u vodstvu 3.03" ispred Al-Attiyaha. DeVilliers je udario u kamen i morao je da menja točak. To se desilo kada je iznad njega nisko leteo helikopter i tako digao pesak da se na 200 metara baš ništa nije videlo. Žalio se i na probleme sa kočnicama jer je 70 kilometara imao samo prednje. Siguran sam da se nije uplašio jurnjave niz preko 1000 metara visokih dina s kojih se spušta u cilj. Iznad Iquiqea je najviša pješćana dina u Južnoj Americi visoka je 1200 m i to je ona čuvena dina niz koju Gordon juriša 230km/h. Ove godine snimka njegovog obrušavanja je izostala iz reportaže na Eurosportu.
Uglavnom u današnjoj etapi sam očekivao puno bolji performace od Gordona koji je za današnjim pobjednikom kasnio preko sat vremena. Vjerojatno je opet gubio dijelove po putu pa se morao zaustavljati da ih skupi.
Automobili su danas startali u grupama po pet, nije klasični masovni start kad startaju svi zajedno i kakvih je znalo biti na Dakru, ustvari jedan takav masovni start sam doživio u Africi 1999 g. kad sam vozio motor. Bilo je to nezaboravno iskustvo.
S obzirom da je brzinac startao u najvećoj slanoj pustinji na svijetu, Salar Uyuni, moglo se napraviti i masovni start jer je bilo dovoljno široko da se poredaju svi automobili. Kako god organizator se odlučio na ovu opciju po pet automobila. Besprijekorno ravna površina isušenog slanog jezera je omogučila ogromne prosječne brzine i vožnju do daske. Malo sam razočaran sterilnošću Eurosportove reportaže jer je bilo jako malo atraktivnih kadrova i snimaka tog juriša po slanoj podlozi. Ali dobro, to je stvar režisera, a ja se vraćam komentiranju današnjih događanja.
AlRajhi je uspio pobjediti i ostvariti svoju prvu etapnu pobjedu na Dakaru, stvarno impresivan rezultat za "Dakarskog početnika". Dobro čovjek nije bez pedigrea, vozi tvornički auto, ali svejedno mora mu se priznati da je sve, a vjerojatno i samog sebe iznenadio dosadašnjim performanceom. AlRajhi je u današnjoj etapi polako napredovao prema vrhu, po kontrolnim točkama bio je 6. 5. 3. 3. 2. 2. i na kraju prvi. DeVilliers koji je vodio na zadnje dvije kontrole izgubio je u odnosu na Saudijca skorom 3 minute. Žao mi je jer da je De Villiers uspio zadržati 3.03" prednosti koju je imao na zadnjoj kontrolnij točki, ispred Al-Attiyaha, došao bi mu na jako bliskih 5 minuta zaostatka. A to bi i ovako žestoku borbu učinilo još žešćom i dramatičnijom.
Famozni Saudijac je na cilju ispalio da Dakar nije težak i da je mislio kako će biti puno teži. Možda to i je točno iz perspektive vozača tvorničkog bolida, koji raspolaže vrhunskim trkačim strojem i koji nije iskusio sav kaos i borbu koja se događa iza dvadesetog mjesta. Situacija na putu se drastično mijenja kad prođe prvih dvadesetak automobila i nekoliko kamiona. To se posebno osjeti u dinama i na dijelovima gdje je mekana podloga, zbog oštečenja put postaje puno teže prohodan i za takmičare koji startaju iza stvari su puno kompliciranije.
Automobili su danas startali u grupama po pet, nije klasični masovni start kad startaju svi zajedno i kakvih je znalo biti na Dakru, ustvari jedan takav masovni start sam doživio u Africi 1999 g. kad sam vozio motor. Bilo je to nezaboravno iskustvo.
S obzirom da je brzinac startao u najvećoj slanoj pustinji na svijetu, Salar Uyuni, moglo se napraviti i masovni start jer je bilo dovoljno široko da se poredaju svi automobili. Kako god organizator se odlučio na ovu opciju po pet automobila. Besprijekorno ravna površina isušenog slanog jezera je omogučila ogromne prosječne brzine i vožnju do daske. Malo sam razočaran sterilnošću Eurosportove reportaže jer je bilo jako malo atraktivnih kadrova i snimaka tog juriša po slanoj podlozi. Ali dobro, to je stvar režisera, a ja se vraćam komentiranju današnjih događanja.
AlRajhi je uspio pobjediti i ostvariti svoju prvu etapnu pobjedu na Dakaru, stvarno impresivan rezultat za "Dakarskog početnika". Dobro čovjek nije bez pedigrea, vozi tvornički auto, ali svejedno mora mu se priznati da je sve, a vjerojatno i samog sebe iznenadio dosadašnjim performanceom. AlRajhi je u današnjoj etapi polako napredovao prema vrhu, po kontrolnim točkama bio je 6. 5. 3. 3. 2. 2. i na kraju prvi. DeVilliers koji je vodio na zadnje dvije kontrole izgubio je u odnosu na Saudijca skorom 3 minute. Žao mi je jer da je De Villiers uspio zadržati 3.03" prednosti koju je imao na zadnjoj kontrolnij točki, ispred Al-Attiyaha, došao bi mu na jako bliskih 5 minuta zaostatka. A to bi i ovako žestoku borbu učinilo još žešćom i dramatičnijom.
Famozni Saudijac je na cilju ispalio da Dakar nije težak i da je mislio kako će biti puno teži. Možda to i je točno iz perspektive vozača tvorničkog bolida, koji raspolaže vrhunskim trkačim strojem i koji nije iskusio sav kaos i borbu koja se događa iza dvadesetog mjesta. Situacija na putu se drastično mijenja kad prođe prvih dvadesetak automobila i nekoliko kamiona. To se posebno osjeti u dinama i na dijelovima gdje je mekana podloga, zbog oštečenja put postaje puno teže prohodan i za takmičare koji startaju iza stvari su puno kompliciranije.
Gledajuči sa strane, današnja etapa izgleda ne pretjerano teška ili opasna, ali to je vjerujte mi velika zabluda. Neko će reći pa što može biti opasno u jurnjavi po dugačkim pravcima. E tu je ona specifičnost rally-raida u odnosu na sve ostale discipline auto sporta. Na rally-raidu se najviže nesreća događa na pravcima, jer su tamo najveće brzine, a posade nemaju radar nego samo uobičajenu putnu knjigu u kojoj su upisane samo generalne informacije. Ima u toj putnoj knjizi upozorenja na stvarno opasnim mjestima, ali ona nisu baš 100% točna i nisu baš sva upisana. Iako putnu knjigu rade jako iskusni ljudi redom bivši rally-raid vozači, razlika je upravo u toj brzini. Ono što prilikom trasiranja staze izgleda kao mala neravnina na putu, pri 180 na sat postaje lansirna rampa za automobile. Čak ni 50 centimetrara dugački hod amortizera na buggy boliodima ne može progutati takve udarce. Zato su ravne brze dionice najopasnije i skrivaju najveće zamke. Juan Silva i Matthew Campbell sa svojim suvozačima su nevjerojatno iz ovakvog masakriranja izašli neozlijeđeni (video na kraju teksta). Ovdje je i publika imala veliku sreću jer u sveopćem metežu dok su pomagali Silvi doletio je bukvalneo leteći Kanađanin Campbell. Sva sreća pa je sve prošlo samo sa materijalnom štetom. Inače Juan Silvi je prošle godine suvozač bio Tomo, moj prijatelj, o kojem sam pisao pred koji dan u jednom od komentara.
Koliko ta nadmorska visina može biti problem najbolje se može isčitati iz njegove i AlRajhi-jeve izjave. Kataranin je rekao da su ga mučnina i glavobolja jako usporile, jer se nije mogao koncentrirati na vožnju. Ustvari njegovo blijedo, izmučeno, prašnjavo lice sa velikim podočnjacima je najbolje pokazivalo koliki mu problem predstavljaju nevolje koje dolaze sa visokom nadmosrkom visinom. AlRajhi je bio još upečatljiviji, on je rekao: "Mislio sam da ču povratiti u autu, imao sam osjećaj da mi je glava naotekla i da će mi eksplodirati zajedno sa kacigom. Zadnja dva dana sam spavao samo pet sati i jako sam umoran". Problem sa nadmorskom visinom djeluje različito na ljude koji na nju nisu navikli. Neki čim se spuste u nizinu odmah dođu sebi kao da se ništa nije desilo, fala Bogu ja sam jedan od takvih. Kod nekih problemi izazvani boravkom na visini ne prestaju ni kad se spuste na razinu mora. Moj mehaničar Ginter 2011. čitavu noć je bio u komi nije mogao oka sklopiti, nije mogao jesti, glavobolja i mučnina su ga razvaljivali dva dana.
Regeneracija duha i tijela izmežu etapa je jako bitna, ako niste dovoljno odspavali i odmorili se to može biti veliki problem. Dobro, neko će reći, čim startaš digne ti se adrenalin i zaboraviš na umor, to je donekle istina, ali na Dakaru brzinci traju nekoliko sati, adrenalin vas nemože držati 100% funkcionalnim čitavo to vrijeme i umor mora doći na naplatu. Dodatni problem je što niste u stanju staviti zalogaj u usta kad imate mućninu. Ako se niste napunili ugljikohidratima adrenalin kojim vas "iznutra okupa" nadbubrežna žlijezda nema što spaljivati, nego počme trošiti rezerve u tijelu, koje nisu velike. Funkcije mozga se usporavaju čim se javi manjak ugljikohidrata u tijelu i onda vam reakcije, refleksi i misli postaju sporije. Ustvari zapadate u stanje slično pijanstvu, juriti po pustinji preko 180km/h i osječati se pripit je jednosmjerna karta u nevolju. To se na sedmoj etapi desilo Al-Attiyahu i zato je bio prisiljen usporiti.
za rallymagazin: Dražen Ćurić
Regeneracija duha i tijela izmežu etapa je jako bitna, ako niste dovoljno odspavali i odmorili se to može biti veliki problem. Dobro, neko će reći, čim startaš digne ti se adrenalin i zaboraviš na umor, to je donekle istina, ali na Dakaru brzinci traju nekoliko sati, adrenalin vas nemože držati 100% funkcionalnim čitavo to vrijeme i umor mora doći na naplatu. Dodatni problem je što niste u stanju staviti zalogaj u usta kad imate mućninu. Ako se niste napunili ugljikohidratima adrenalin kojim vas "iznutra okupa" nadbubrežna žlijezda nema što spaljivati, nego počme trošiti rezerve u tijelu, koje nisu velike. Funkcije mozga se usporavaju čim se javi manjak ugljikohidrata u tijelu i onda vam reakcije, refleksi i misli postaju sporije. Ustvari zapadate u stanje slično pijanstvu, juriti po pustinji preko 180km/h i osječati se pripit je jednosmjerna karta u nevolju. To se na sedmoj etapi desilo Al-Attiyahu i zato je bio prisiljen usporiti.
za rallymagazin: Dražen Ćurić