Pa došlo je vrijeme da napišem i završni komentar ovogodišnjeg Dakara. Najveća rally-raid utrka na svijetu završila je kako i priliči takvom sportskom događaju, grandioznu svečanost proglašenja pobjednika i konačni mimohod svih koji su završili utrku uživo je propratilo na desetke tisuća gledatelja. Uz male ekrane i raznorazne web portale taj se broj penje na nekoliko desetaka možda i stotina miliona duša. Rally Dakar je ipak najznačajniji globalni sportski događaj u januaru i sigurno najgledanija oktanska utrka na svijetu.
0 Comments
Kao što i sami vozači kažu, Dakar nije gotov dok se ne dođe do cilja. Iako je nakon devete etape izgledalo da više neće biti promjena među vodečima, one su sad počele biti jedino značajno što se desilo taj dan.
Prvo nas je Roma iznenadio svojim gafom, da ne kažem glupošću. Dobro, on nije bio među vodećima, ali je bio najvažnija karika u podršci vodećem All-Attiyahu i svekolika sigurnost u slučaju da se Kataranin nađe u nekakvoj nevolji. Stvarno mi nije jasno kako mu je uspjelo krovirati se kad je njegov jedini zadatak bio da se vozi u blizini princa i bude mu pri ruci, zlu ne trebalo. Sven Quandt je vjerojatno pukao od bijesa kad je vidio što je Roma napravio. Vozač tolikog iskustva i veliki dužnik All-Attiyahu za pobjedu prošle godine, sad je bio u prilici da mu vrati dug. Ali ne, španjolćeva taština bila je jača od osječaja odgovornosti za tim i kolegu, pa je jurnuo ne bi li uspio dohvatiti etapnu pobjedu. Nije dohvatio etapnu lovoriku nego grmlje i kamenje krovom svog Minija, stvarno je zabrljavio. Koliko je za All-Attiyaha bilo važno da ima nekog poput Rome uz sebe, najbolje pokazuje AlRajhi-jeva sudbina. Nakon 10 dana jurnjave, izgleda da je utrka došla u mirnu fazu. De Villiersov i AlRajhi-jev zaostatak u devetoj etapi im je očito otupio oštricu do kraja i kako sada stvari stoje, svi su se pomirili sa trenutnim plasmanima, koje imaju plan čuvati do cilja u Buenos Airesu.
Nitko više ne napada i ne želi riskirati, jer su razlike među prvom petoricom prevelike, da bi se mogle nadoknaditi vožnjom i agresivnošću. Šteta što se DeVilliers izgubio u devetoj etapi i povećao zaostatak na preko dvadeset minuta. AlRajhi, drugi po redu, koji je imao šansu za pobjedu, imao je tehničkih problema, pa je zato ispao iz borbe za pobjedu. Nadao sam se da će razlike ostati onako male do povratka u Argentinu i da će zadnja tri brzinca odlučivati pobjednika, a to su pravi relijaški brzinci gdje se vožnjom i rizikom može puno toga napraviti. Ovako jučerašnjom pobjedom AlAttiyah je samo dokazao svoju nadmoć i pobjedu mi iz ruku može oteti samo gruba vozačka greška ili kvar. Ima još dosta do cilja, ali nisu to one etape koje lome tehniku, a materijale i sklopove podvozja stavljaju na samu granicu izdržljivosti. Automobile timovi i prateće ekipe sada trostuko provjeravaju i svaki detalj se višestruko analizira, sad su mehaničari pod većim pritiskom od vozača. Nakon dana odmora svi su stigli barem djelomično sanirati dosadašnju štetu na automobilima i što je jednako važno na svojim tijelima. Nakon osam odveženih etapa dan za regeneraciju napokon je došao. Posade sa velikim pratečim ekipama su tada u puno boljem položaju u odnosu na one koji sami slažu svoje automobile. Vjerujte mi takvih ima dosta. Ljudi koji su jedva skupili novce za doći na Dakar nemaju još dodatnih pedesetak hiljada eura da si organiziraju i plate prateću ekipu. Govorim o najmanjoj mogućoj pratećoj ekipi, 1 auto i dva mehaničara. Zašto oni toliko koštaju, jer akreditacija za auto košta 3500 eura, svaki mehaničar po 10.000, a da bi teamu bio prihvaćen prateći auto moraju biti prijavljena barem dva mehaničara u njemu. Tu smo već na 23 500 eura. Kad tome dodamo sve ostale troškove, gorivo, transport do LeHavrea u Francuskoj gdje je utovar na brod, avionske karte, trotjedni boravak u Južnoj Americi dolazi se do tih cca 50.000 eura. U nekom od budućih komentara posvetiti ću se tim troškovima malo više da dobijete realniju sliku o svoj složenosti priprema za takvu utrku.
Automobili su se vratili iz Bolivije i sutra ih sve čeka zasluženi dan odmora. Kod favorita nije se desilo ništa dramatično. Poredak se nije mijenjao među vodećima. Razlike između onih koji pucaju na pobjedu ili postolje neznatno su se promijenile. Skorom da je moglo biti malo više drame, jer je De Villiers vozio fantastično do 13.WP-a na kojem je bio u vodstvu 3.03" ispred Al-Attiyaha. DeVilliers je udario u kamen i morao je da menja točak. To se desilo kada je iznad njega nisko leteo helikopter i tako digao pesak da se na 200 metara baš ništa nije videlo. Žalio se i na probleme sa kočnicama jer je 70 kilometara imao samo prednje. Siguran sam da se nije uplašio jurnjave niz preko 1000 metara visokih dina s kojih se spušta u cilj. Iznad Iquiqea je najviša pješćana dina u Južnoj Americi visoka je 1200 m i to je ona čuvena dina niz koju Gordon juriša 230km/h. Ove godine snimka njegovog obrušavanja je izostala iz reportaže na Eurosportu. Uglavnom u današnjoj etapi sam očekivao puno bolji performace od Gordona koji je za današnjim pobjednikom kasnio preko sat vremena. Vjerojatno je opet gubio dijelove po putu pa se morao zaustavljati da ih skupi. Automobili su danas startali u grupama po pet, nije klasični masovni start kad startaju svi zajedno i kakvih je znalo biti na Dakru, ustvari jedan takav masovni start sam doživio u Africi 1999 g. kad sam vozio motor. Bilo je to nezaboravno iskustvo. S obzirom da je brzinac startao u najvećoj slanoj pustinji na svijetu, Salar Uyuni, moglo se napraviti i masovni start jer je bilo dovoljno široko da se poredaju svi automobili. Kako god organizator se odlučio na ovu opciju po pet automobila. Besprijekorno ravna površina isušenog slanog jezera je omogučila ogromne prosječne brzine i vožnju do daske. Malo sam razočaran sterilnošću Eurosportove reportaže jer je bilo jako malo atraktivnih kadrova i snimaka tog juriša po slanoj podlozi. Ali dobro, to je stvar režisera, a ja se vraćam komentiranju današnjih događanja. AlRajhi je uspio pobjediti i ostvariti svoju prvu etapnu pobjedu na Dakaru, stvarno impresivan rezultat za "Dakarskog početnika". Dobro čovjek nije bez pedigrea, vozi tvornički auto, ali svejedno mora mu se priznati da je sve, a vjerojatno i samog sebe iznenadio dosadašnjim performanceom. AlRajhi je u današnjoj etapi polako napredovao prema vrhu, po kontrolnim točkama bio je 6. 5. 3. 3. 2. 2. i na kraju prvi. DeVilliers koji je vodio na zadnje dvije kontrole izgubio je u odnosu na Saudijca skorom 3 minute. Žao mi je jer da je De Villiers uspio zadržati 3.03" prednosti koju je imao na zadnjoj kontrolnij točki, ispred Al-Attiyaha, došao bi mu na jako bliskih 5 minuta zaostatka. A to bi i ovako žestoku borbu učinilo još žešćom i dramatičnijom. Famozni Saudijac je na cilju ispalio da Dakar nije težak i da je mislio kako će biti puno teži. Možda to i je točno iz perspektive vozača tvorničkog bolida, koji raspolaže vrhunskim trkačim strojem i koji nije iskusio sav kaos i borbu koja se događa iza dvadesetog mjesta. Situacija na putu se drastično mijenja kad prođe prvih dvadesetak automobila i nekoliko kamiona. To se posebno osjeti u dinama i na dijelovima gdje je mekana podloga, zbog oštečenja put postaje puno teže prohodan i za takmičare koji startaju iza stvari su puno kompliciranije. Gledajuči sa strane, današnja etapa izgleda ne pretjerano teška ili opasna, ali to je vjerujte mi velika zabluda. Neko će reći pa što može biti opasno u jurnjavi po dugačkim pravcima. E tu je ona specifičnost rally-raida u odnosu na sve ostale discipline auto sporta. Na rally-raidu se najviže nesreća događa na pravcima, jer su tamo najveće brzine, a posade nemaju radar nego samo uobičajenu putnu knjigu u kojoj su upisane samo generalne informacije. Ima u toj putnoj knjizi upozorenja na stvarno opasnim mjestima, ali ona nisu baš 100% točna i nisu baš sva upisana. Iako putnu knjigu rade jako iskusni ljudi redom bivši rally-raid vozači, razlika je upravo u toj brzini. Ono što prilikom trasiranja staze izgleda kao mala neravnina na putu, pri 180 na sat postaje lansirna rampa za automobile. Čak ni 50 centimetrara dugački hod amortizera na buggy boliodima ne može progutati takve udarce. Zato su ravne brze dionice najopasnije i skrivaju najveće zamke. Juan Silva i Matthew Campbell sa svojim suvozačima su nevjerojatno iz ovakvog masakriranja izašli neozlijeđeni (video na kraju teksta). Ovdje je i publika imala veliku sreću jer u sveopćem metežu dok su pomagali Silvi doletio je bukvalneo leteći Kanađanin Campbell. Sva sreća pa je sve prošlo samo sa materijalnom štetom. Inače Juan Silvi je prošle godine suvozač bio Tomo, moj prijatelj, o kojem sam pisao pred koji dan u jednom od komentara. Koliko ta nadmorska visina može biti problem najbolje se može isčitati iz njegove i AlRajhi-jeve izjave. Kataranin je rekao da su ga mučnina i glavobolja jako usporile, jer se nije mogao koncentrirati na vožnju. Ustvari njegovo blijedo, izmučeno, prašnjavo lice sa velikim podočnjacima je najbolje pokazivalo koliki mu problem predstavljaju nevolje koje dolaze sa visokom nadmosrkom visinom. AlRajhi je bio još upečatljiviji, on je rekao: "Mislio sam da ču povratiti u autu, imao sam osjećaj da mi je glava naotekla i da će mi eksplodirati zajedno sa kacigom. Zadnja dva dana sam spavao samo pet sati i jako sam umoran". Problem sa nadmorskom visinom djeluje različito na ljude koji na nju nisu navikli. Neki čim se spuste u nizinu odmah dođu sebi kao da se ništa nije desilo, fala Bogu ja sam jedan od takvih. Kod nekih problemi izazvani boravkom na visini ne prestaju ni kad se spuste na razinu mora. Moj mehaničar Ginter 2011. čitavu noć je bio u komi nije mogao oka sklopiti, nije mogao jesti, glavobolja i mučnina su ga razvaljivali dva dana. Regeneracija duha i tijela izmežu etapa je jako bitna, ako niste dovoljno odspavali i odmorili se to može biti veliki problem. Dobro, neko će reći, čim startaš digne ti se adrenalin i zaboraviš na umor, to je donekle istina, ali na Dakaru brzinci traju nekoliko sati, adrenalin vas nemože držati 100% funkcionalnim čitavo to vrijeme i umor mora doći na naplatu. Dodatni problem je što niste u stanju staviti zalogaj u usta kad imate mućninu. Ako se niste napunili ugljikohidratima adrenalin kojim vas "iznutra okupa" nadbubrežna žlijezda nema što spaljivati, nego počme trošiti rezerve u tijelu, koje nisu velike. Funkcije mozga se usporavaju čim se javi manjak ugljikohidrata u tijelu i onda vam reakcije, refleksi i misli postaju sporije. Ustvari zapadate u stanje slično pijanstvu, juriti po pustinji preko 180km/h i osječati se pripit je jednosmjerna karta u nevolju. To se na sedmoj etapi desilo Al-Attiyahu i zato je bio prisiljen usporiti. za rallymagazin: Dražen Ćurić Pokušat ću vam približiti kompleksnost terena oko Iquiqea. Konfiguracija terena i vrsta podloge oko grada, mislim ovo je uvjetno rečeno oko grada, jer neke točke brzinca su udaljene i 200 km od Iquiqea su takve da si to urbani Europljanin ne može niti predočiti da postoji. Pustinja Arica je najsuhlji dio planete i tamo osim pijeska, prašine i vjetra nema ničega. Čak nema niti insekata. Jednostavno mješavina tvrde, suhe zemlje u kombinaciji sa pijeskom i fešfešom čini taj brzinac ekstremno teškim. Što se tiče drugog dijela brzinca u kojem automobili po prvi puta idu u Boliviju, o njemu ništa ne mogu reći osim da će biti problema sa nadmorskom visinom, motori su išli prošle godine i koliko se sječam taj dio brzinca je bio više vozački nego u stilu "prođi tko može". Večerašnja reportaža na Eurosportu će nam dočarati iskušenja koja su čekala vozače u 7. BI. Iquiqe je ispratio karavanu, a koliko će ih dočekati vidjet ćemo sutra. Početkom prošle godine Iquiqe je pogodio snažan potres i cesta po kojoj sam se ja vraćao u Argentinu više ne postoji. Taj dio ceste i planine je nestao u destrukciji prirodne katastrofe.
I šesta etapa je iza nas. Ako pogledam današnji poredak i rezultate sve je unutar očekivanog okvira, možemo reći da je ovo do sada najmirnija etapa kad govorimo o favoritima. Poredak na današnjem brzincu je bio predvidiv, očekivao sam tijesnu borbu za etapnu pobjedu između Peterhansela koji je bio moj prvi pik u današnjoj etapi. Čak što više on je i poveo ali ga je onda zaustavio tehnički kvar i tu je izgubio nenadoknadivih dvadesetak minuta. Šteta, jer da mu se to nije desilo imali bi pravi petoboj između njega, Al-Attiyaha, De Villiersa, Rome i Gordona. Ovako glavna bitka se bila između prvo i drugo plasiranog u generalnom poretku. Al-Attiyah je izašao kao pobjednik sa tanašnih 37 sekundi prednosti ispred južnoafričkog "dijamantnog dečka". Roma kao treći i Gordon na četvrtoj poziciji su im disali za vratom pa su se svi smjestili nakon 322 km dugačkog brzinca unutar dvije minute.
Peta etapa je kao i sve prethodne donijela podosta zanimljivosti. Krenimo redom. Prvih 250 kilometara brzinca obilježio je Vladimir Vasilyev, čije je vodstvo u tom trenutku bilo preko 6 minuta. Suverena, brza vožnja sa papučicom gasa na podu donijela mu je veliku prednost i slavu. Ovo je prva etapna pobjeda u konkurenciji automobila za nekog ruskog vozača u povijesti. Ovaj rezultat će sigurno odijeknuti strahovito u ruskim medijima, jer kad govorimo o Dakaru Rusi su se do sada mogli ponositi samo rezultatima Kamazovaca, koji su najuspješniji kamionski team u povijesti rally-raid sporta. Veliki Vladimir je novi heroj na ruskoj medijskoj sceni i to će mu sigurno otvoriti veliki broj vrata kroz koja treba proći da bi se došlo do vrha trona na Dakaru. Već sam pisao da VV nema problema sa financijama i da bi u budučnosti mogao postati i pobjednik najteže utrke na svijetu, jer su mu brzina i talent neosporni. Sa zanimanjem ću pratiti njegove vožnje u nastavku utrke.
Što reći o četvrtoj etapi, prvoj pustinjskoj koja je opravdala očekivanja i napravila jako ozbiljan filter među favoritima.
Završena je treća etapa Dakar relija 2015. Komentar na dešavanja sa drugog i trećeg dana relija, Dražena Ćurića, možete čitati na našem portalu...
Već skorom četiri desetljeća sezona auto sporta u svijetu započinje Dakarom. Najveća, najteža i medijski najpraćenija utrka na svijetu, početak godine ima rezerviran za sebe. Pažnja svijetske sportske javnosti uprta je u bespuća Argentine, Chilea i Bolivie. Show, brzina, napetost, drama i sve ono što bi svaki sportski događaj trebao imati obilježilo je prvu etapu 37. izdanja Dakara. Utrka svih utrka, kako je nazivaju, započela je startom u Buenos Airesu. 700.000 gledatelja ispratilo je sedamstotinjak natjecatelja na motorima, kvadovima u automobilima i kamionima. Interesantna podudarnost, 1000 gledatelja po svakom natjecatelju. Iako, to je broj gledatelja koji se okupio samo oko startne rampe, uz samu trasu 1. etape i 175km dugog brzinca, broj gledatelja raste na preko 2 miliona. Ustvari to je nemoguće izbrojati jer dok se vozite prema startu brzinca rijeke gledatelja blokiraju cestu i natjecatelji se počesto moraju zaustavljati jer nije moguće proći.
|
AutorRallyMagazinTeam Arhiva po mesecima
December 2015
Pregled po kategorijama
All
|