Automobil Predraga Stefanovića, Zastava Yugo 55 N, nedavno je promenio vlasnika i sada se nalazi u Kruševcu kod poznate porodice u autosportu, Zvekića, a sledeće sezone voziće se uporedo na reliju i brdskim trkama. Za volanom na par relija nastupaće Zvekić, dok će na ostalim relijima i brdskim trkama nastupati Goran Mićić, koji ranije nije nastupao na trkama.
Za ovu priliku odradili smo jedan širi intervju sa Draganom Zvekićem Zveletom, koji nam je rekao nešto više o sebi, karijeri i budućim planovima.
Za ovu priliku odradili smo jedan širi intervju sa Draganom Zvekićem Zveletom, koji nam je rekao nešto više o sebi, karijeri i budućim planovima.
* Za početak nam reci nešto više o sebi?
- Rođen sam u Kruševcu 1980. godine. Oženjen, otac ćerke od sedam godina. Sedamnaest godina sam se bavio TV produkcijom i marektingom. Organizovao sam šest brdskih trka u Kruševcu, a u trkama sam od kada znam za sebe. Nekoliko godina unazad funkcioner sam SAKSS-a na krugu, brdu i reliju. 2018. godine polagaću za A/D/SK licencu sportskog funkcionera za discpilinu brdske trke.
* Kako si zavoleo automobilizam? Da li je „krivac“ tvoj otac Milan koji dvadeset i pet godina bio uspešan automobilista?
- 1986. godine, šest godina sam imao kada me je otac odveo na prvu trku. Bilo je to u Kraljevu, na Beranovcu. Možda nekom zvuči suludo, ali i dan danas su mi u glavi pojedini detalji sa te trke. Dve klase fića (Srbija i Jugoslavija), Milun (Vesnić) i Paja (Pavle Komnenović) u klasi 1150... Tada je sve krenulo. Kruševac je uvek imao nekoliko posada koje su nastupale na reliju, prvenstveno za Šampionat Srbije. 1991. godine sam bio, skoro pa jedini, član prateće ekipe. Dovezu me, u to vreme improvizovan servis, ostave mi auto sa nekoliko kanti goriva i ja ih onda čekam iz kruga u krug... Vučem kante, levak i sipam gorivo, a naravno nikom nedozvoljavam da mi pomaže (smeh). U današnje vreme je to svakako nemoguće, da bude realno. Eto, zvanično sam u trkama od tog perioda. Bio sam svedok i pamtim mnogo toga, vezano za auto trke, od tog perioda pa nadalje. Gledao sam Zvezdu i Bajern na Marakani, ali moji idoli su oduvek bili Vesnić, Paja, Banićević (Željko), Franjo (Kunčer), Susi (Vitomor Cvetić), Filipović (Tihomir), Dženinks (Dejan Ilić), Make (Stevanović) i kao klinac sam se pitao: „Kad ću i ja kao i oni, da vozim trke?“.
- Rođen sam u Kruševcu 1980. godine. Oženjen, otac ćerke od sedam godina. Sedamnaest godina sam se bavio TV produkcijom i marektingom. Organizovao sam šest brdskih trka u Kruševcu, a u trkama sam od kada znam za sebe. Nekoliko godina unazad funkcioner sam SAKSS-a na krugu, brdu i reliju. 2018. godine polagaću za A/D/SK licencu sportskog funkcionera za discpilinu brdske trke.
* Kako si zavoleo automobilizam? Da li je „krivac“ tvoj otac Milan koji dvadeset i pet godina bio uspešan automobilista?
- 1986. godine, šest godina sam imao kada me je otac odveo na prvu trku. Bilo je to u Kraljevu, na Beranovcu. Možda nekom zvuči suludo, ali i dan danas su mi u glavi pojedini detalji sa te trke. Dve klase fića (Srbija i Jugoslavija), Milun (Vesnić) i Paja (Pavle Komnenović) u klasi 1150... Tada je sve krenulo. Kruševac je uvek imao nekoliko posada koje su nastupale na reliju, prvenstveno za Šampionat Srbije. 1991. godine sam bio, skoro pa jedini, član prateće ekipe. Dovezu me, u to vreme improvizovan servis, ostave mi auto sa nekoliko kanti goriva i ja ih onda čekam iz kruga u krug... Vučem kante, levak i sipam gorivo, a naravno nikom nedozvoljavam da mi pomaže (smeh). U današnje vreme je to svakako nemoguće, da bude realno. Eto, zvanično sam u trkama od tog perioda. Bio sam svedok i pamtim mnogo toga, vezano za auto trke, od tog perioda pa nadalje. Gledao sam Zvezdu i Bajern na Marakani, ali moji idoli su oduvek bili Vesnić, Paja, Banićević (Željko), Franjo (Kunčer), Susi (Vitomor Cvetić), Filipović (Tihomir), Dženinks (Dejan Ilić), Make (Stevanović) i kao klinac sam se pitao: „Kad ću i ja kao i oni, da vozim trke?“.
* Poslednji nastup si imao na Tari 2004. godine, kada si i pobedio u Klasi „Fića“. Možeš li da nam kažeš nešto više o tvojim dosadašnjim nastupima?
- Auto sam počeo da vozim sa šesnaest godina, naravno bez dozvole. „Mali N“ koji je moj otac tada vozio na trkama. Imao sam dosta kredita kod policije, koja me nije dirala i zaustavljala. Jedva su me naterali da polažem, kada sam napunio osamanaest godina. Prva zvanična trka u životu mi je bila na mestu suvozača 2000. godine, upravo mom ocu na „Interspeed“ reliju u Sokobanji. 2003. godine, čim sam se vratio iz voijske, kupili smo trkačkog „Fiću“, jer se u periodu od 2000 do 2003. u Kruševcu, Topoli, Kragujevcu, Svilajncu, Kraljevu... održavalo kup takmičenje ovih automobila. 2004. godine smo uspeli „Fiće“ da vratimo u zvanični Šampionat Srbije na brdskim stazama. Pričam u množini, jer nas je u tom periodu bilo preko 20, koji smo vozili „Fiće“. 2004. sam postao Šampion Srbije u Klasi „Fića“ na brdu u seniorskoj i juniorskoj konkurenciji. Na kraju sezone sam prodao auto i ubedio sebe da je sa trkama kraj, barem u takmičarskom smislu (smeh). Ali...
* Usledila je tvoja pauza kao aktivnog takmičara, ali je poznato da si uspešno organizovao brdske trke u Kruševcu?
- Brdska trka u Kruševcu je tema o kojoj mogu da pričam u feljtonima. Uspeo sam delimično da uradim ono o čemu sam dosta dugo maštao, ali sam u potpunosti uspeo u onome što je bilo realno na toj stazi i u uslovima kakve je situacija dozvoljavala. Iako trku nisam organizovao ove godine, ne znam da li ću i sledeće, ali i one tamo... Nije stavljena tačka, obzirom da u glavi imam nešto mnogo lepo, ozbiljno i kvalitetno. Ali o tome, kad se stvore uslovi i kad to bude realno. A ide u dobrom pravcu...
* Od sledeće sezone se vraćaš takmičenju i to u „kraljevskoj“ disciplini. Kako si se odlučio baš za reli?
- Moj povratak na stazu je faktički u cilju ispunjenja sna jednog čoveka. Taj čovek je rođeni brat moje supruge, koji me „smara“ više od deset godina kako bi vozio trke. Sada su se stvorili realni uslovi za to i eto vraćam se. Posle nekoliko nedelja intenzivnog razgovora nas dvojice, napravili smo dogovor, postavili uslove i rešili da to bude reli i brdo. Ja ću u početku da vozim taj auto na reliju, on će mi biti suvozač, a on će brdo da koristi kao trening. Polovinom sezone ću skroz da pređem na mesto suvozača, jer to i jeste glavni cilj. On se zove Goran Mićić, ima 28 godina i potpuno je novo lice u autosportu. Smatram da je reli u svakom slučaju najlepša i najzanimljivija disciplina, a u istom i disciplina gde će mnogo toga da nauči o automobilu, vožnji, druženju, fer-pleju. Sklopljena je finansijska konstrukcija i izguraćemo sve to.
- Auto sam počeo da vozim sa šesnaest godina, naravno bez dozvole. „Mali N“ koji je moj otac tada vozio na trkama. Imao sam dosta kredita kod policije, koja me nije dirala i zaustavljala. Jedva su me naterali da polažem, kada sam napunio osamanaest godina. Prva zvanična trka u životu mi je bila na mestu suvozača 2000. godine, upravo mom ocu na „Interspeed“ reliju u Sokobanji. 2003. godine, čim sam se vratio iz voijske, kupili smo trkačkog „Fiću“, jer se u periodu od 2000 do 2003. u Kruševcu, Topoli, Kragujevcu, Svilajncu, Kraljevu... održavalo kup takmičenje ovih automobila. 2004. godine smo uspeli „Fiće“ da vratimo u zvanični Šampionat Srbije na brdskim stazama. Pričam u množini, jer nas je u tom periodu bilo preko 20, koji smo vozili „Fiće“. 2004. sam postao Šampion Srbije u Klasi „Fića“ na brdu u seniorskoj i juniorskoj konkurenciji. Na kraju sezone sam prodao auto i ubedio sebe da je sa trkama kraj, barem u takmičarskom smislu (smeh). Ali...
* Usledila je tvoja pauza kao aktivnog takmičara, ali je poznato da si uspešno organizovao brdske trke u Kruševcu?
- Brdska trka u Kruševcu je tema o kojoj mogu da pričam u feljtonima. Uspeo sam delimično da uradim ono o čemu sam dosta dugo maštao, ali sam u potpunosti uspeo u onome što je bilo realno na toj stazi i u uslovima kakve je situacija dozvoljavala. Iako trku nisam organizovao ove godine, ne znam da li ću i sledeće, ali i one tamo... Nije stavljena tačka, obzirom da u glavi imam nešto mnogo lepo, ozbiljno i kvalitetno. Ali o tome, kad se stvore uslovi i kad to bude realno. A ide u dobrom pravcu...
* Od sledeće sezone se vraćaš takmičenju i to u „kraljevskoj“ disciplini. Kako si se odlučio baš za reli?
- Moj povratak na stazu je faktički u cilju ispunjenja sna jednog čoveka. Taj čovek je rođeni brat moje supruge, koji me „smara“ više od deset godina kako bi vozio trke. Sada su se stvorili realni uslovi za to i eto vraćam se. Posle nekoliko nedelja intenzivnog razgovora nas dvojice, napravili smo dogovor, postavili uslove i rešili da to bude reli i brdo. Ja ću u početku da vozim taj auto na reliju, on će mi biti suvozač, a on će brdo da koristi kao trening. Polovinom sezone ću skroz da pređem na mesto suvozača, jer to i jeste glavni cilj. On se zove Goran Mićić, ima 28 godina i potpuno je novo lice u autosportu. Smatram da je reli u svakom slučaju najlepša i najzanimljivija disciplina, a u istom i disciplina gde će mnogo toga da nauči o automobilu, vožnji, druženju, fer-pleju. Sklopljena je finansijska konstrukcija i izguraćemo sve to.
* Automobil je već u garaži, u pitanju je dobro poznati „Mali N“ sa naše reli scene, čiji su vlasnici bili Saša Ostijić, Nenad Mirković, Ivan Maksimović... Kakvi su dalji planovi sa njim, hoće li imati posla oko njega tokom zimske pauze ?
- Za tehniku tog auta do sada je bio zadužen Miško Trovač (Miloš Spasojević). Tako će ostati i nadalje. Auto je u savršenoj kondiciji i bukvalno sutra može da se startuje na trci. Posla ćemo imati samo u smislu podešavanja sedišta, pojaseva, a iskreno trenutno ne možemo da se odlučimo i dogovorimo kakve će nam boje biti kombinezoni i ostalo... (smeh).
* Koji su planovi za sezonu 2018? Planiraš li nastup samo u domaćem šampionatu ili i van granica?
- Već sam rekao, idemo na reli. Dva relija ću ja da vozim, a Goran ostatak, dok će on voziti brdo, radi što boljeg navikavanja na trkačke uslove vožnje. Realno je da vozimo samo naš šampionat. Imaće verovatno pet relija i vozićemo celu sezonu. O izletima van granica Srbije, nismo preterano pričali, ali može da se desi.
* Kako fudbal ne može bez lopte, tako i reli ne može bez suvozača i prateće ekipe. Možeš li nešto više da nam kažeš o tome ko će vam biti u pratećoj ekipi?
- Reli ne može bez prateće ekipe (smeh), a prateća ekipa će biti mnogobrojna familija i rođaci, gde bih apostrofirao mog oca Milana i Sašu Glišića Glišu, koji će sledeće godine biti zaduženi za taj deo posla (smeh). A ko će od njih dvojice da „šrafi", a ko „peče roštilj", ostavićemo njima da se dogovore.
* Da li želiš da se zahvališ nekome?
- Zahvalio bih se našim suprugama, Danijeli i Sanji, koje su nam dozvolile da se malo igramo (smeh).
* Nešto za kraj?
- Reli se 2017. godine vratio, na velika vrata, u srpski automobilizam. Ovo je početak nečeg novog za Gorana, mada je i meni lepo u stomaku, tako da ćemo se lepo zabavljati sledeće sezone, koju jedva čekamo da počne. Pravi se nekoliko auta za klasu, plus ovi postojeći... Biće to lepo druženje i trkanje.
RallyMagazinTeam
- Za tehniku tog auta do sada je bio zadužen Miško Trovač (Miloš Spasojević). Tako će ostati i nadalje. Auto je u savršenoj kondiciji i bukvalno sutra može da se startuje na trci. Posla ćemo imati samo u smislu podešavanja sedišta, pojaseva, a iskreno trenutno ne možemo da se odlučimo i dogovorimo kakve će nam boje biti kombinezoni i ostalo... (smeh).
* Koji su planovi za sezonu 2018? Planiraš li nastup samo u domaćem šampionatu ili i van granica?
- Već sam rekao, idemo na reli. Dva relija ću ja da vozim, a Goran ostatak, dok će on voziti brdo, radi što boljeg navikavanja na trkačke uslove vožnje. Realno je da vozimo samo naš šampionat. Imaće verovatno pet relija i vozićemo celu sezonu. O izletima van granica Srbije, nismo preterano pričali, ali može da se desi.
* Kako fudbal ne može bez lopte, tako i reli ne može bez suvozača i prateće ekipe. Možeš li nešto više da nam kažeš o tome ko će vam biti u pratećoj ekipi?
- Reli ne može bez prateće ekipe (smeh), a prateća ekipa će biti mnogobrojna familija i rođaci, gde bih apostrofirao mog oca Milana i Sašu Glišića Glišu, koji će sledeće godine biti zaduženi za taj deo posla (smeh). A ko će od njih dvojice da „šrafi", a ko „peče roštilj", ostavićemo njima da se dogovore.
* Da li želiš da se zahvališ nekome?
- Zahvalio bih se našim suprugama, Danijeli i Sanji, koje su nam dozvolile da se malo igramo (smeh).
* Nešto za kraj?
- Reli se 2017. godine vratio, na velika vrata, u srpski automobilizam. Ovo je početak nečeg novog za Gorana, mada je i meni lepo u stomaku, tako da ćemo se lepo zabavljati sledeće sezone, koju jedva čekamo da počne. Pravi se nekoliko auta za klasu, plus ovi postojeći... Biće to lepo druženje i trkanje.
RallyMagazinTeam