U onoj kratkoj sekundi, u jednom potezu smučke - metaforične ili ne - stoji mogućnost da jedan savršen život jednostavno nestane.
Božanstveni dan osvanuo je za skijaše u tu nedelju, 29. decembra 2013. godine, u Meribelu, u Francuskim Alpima. Bilo je nula stepeni, sneg je padao tokom noći, ali su se oblaci do jutra razišli, sunce je bacalo svoj odsjaj po belom pokrivaču. Vazduh je čist, ovde na 2.500 metara visine, liftovi rade, sve podseća na idilu. Božićni blagdani tek što su minuli, ali je novogodišnje raspoloženje i dalje tu.
Božanstveni dan osvanuo je za skijaše u tu nedelju, 29. decembra 2013. godine, u Meribelu, u Francuskim Alpima. Bilo je nula stepeni, sneg je padao tokom noći, ali su se oblaci do jutra razišli, sunce je bacalo svoj odsjaj po belom pokrivaču. Vazduh je čist, ovde na 2.500 metara visine, liftovi rade, sve podseća na idilu. Božićni blagdani tek što su minuli, ali je novogodišnje raspoloženje i dalje tu.
Tako je počeo najtužniji, najstrašniji dan u životu Mihaela Šumahera.
Veliki as često je provodio Novu godinu u ovim krajevima. On ima veliku kolibu u Meribelu, okruženu kamerama i velikom ogradom. Najzad se oprostio od Formule 1, i dani konstantne opasnosti su prošli. Ima više vremena za suprugu Korinu i dvoje dece. Kao i obično, na stazi ga prati 14-godišnji sin Mik, i njih dvojica kao da ne primećuju da je sneg debeo jedva metar - skoro upola manje nego inače. Skijaši iskusno zaobilaze kamenje koje se gdegde pojavi, kao da su kapije za slalom. To nije, reći će vam svaki dobar smučar, previše opasno, a ponajmanje zabranjeno. Sloboda je, kažemo, u vazduhu.
I onda se to dogodi. Šumaher prelazi na deo staze gde mu se čini da je deblji sneg, ali odjednom izranja jedan kamen. Šampion odleće u vazduh i pada pravo na stenu, glavom. Njegova kaciga bukvalno eksplodira.
Kada su dva spasioca iz skijaške patrole stigla, Šumaher je svestan. Sedi, i onda polako ustaje, sve vreme gestikulirajući, ispričaće oni kasnije. Isprva se stvari ne čine toliko lošim, ali do trenutka kad stiže helikopter iz Univerzitetske klinike u Grenoblu, on ima ozbiljne povrede mozga i pada u komu. Od tada je bliži smrti nego životu. U Formuli 1, Mihael Šumaher je bez ijednog ožiljka preživeo spektakularne incidente. Ponekad je umeo i da izvuče nešto deblji kraj: jednom je pao s motora, slomio nogu i povredio leđa. I sada, u jednoj sekundi - koja je toliko mnogo značila dok je bio za volanom - sve se okrenulo naglavačke.
Od tada, ni Šumaher ni ceo svet - ne samo sportski njegov deo - nisu isti. Čak ni oni koji ga nisu voleli, čak i oni koji se nisu budili u četiri ujutro da gledaju njegove okršaje s Kultardom, Hilom, Hakinenom, čak i oni koji su navijali protiv njega i čuvene Skuderije, netremice prate najdužu trku koju vozi zatvorenih očiju. Ispred bolnice u kojoj leži organizuje se proslava njegovog rođendana, tu je i zastava Ferarija, Bil Klinton na tviteru ostavlja želje za ozdravljenje, Mika Hakinen mu poručuje da ovog puta ne mora da žuri s preticanjem, da ne bi pretekao i sam život, a Špigl piše kako je Angela Merkel ostala bez teksta kad su joj javili za nesreću.
Tačno 91 pobedu u Formuli 1 ima Šumi, i sada svi žele da ostvari i onu 92... I svima su pitanja ista: kako je moguće da se tragedija, pomalo banalna, dogodi onome ko je toliko usavršio - i u glavi, i u telu - jednu od najopasnijih disciplina na svetu? Kako je čovek koji je imao toliko sreće i grabio je obema rukama, može odjednom da ostane bez nje?
Možda u tome leži odgovor na pitanje iz naslova ovog teksta. U onoj kratkoj sekundi, u jednom potezu smučke - metaforične ili ne - stoji mogućnost da jedan savršen život jednostavno nestane. Da je Šumaher poginuo ili teško povređen na trkama, ili na motociklu, tuga bi bila velika, ali bi ta smrt imala neku sopstvenu logiku, koje bi bio svestan, u svojim poslednjim trenucima, i Nemac. A ovako, da li nam ostaje da verujemo u sudbinu? U onu istu koja je Kristofera Riva, Supermena, najmoćnijeg čoveka na filmskom platnu, zbacila s konja i učinila doživotnim invalidom?
Povrede glave su posebna priča, jer se nikad ne zna da li će povređena osoba ikad više biti "ona stara". To u nama budi i primalni strah od života kao biljke. A mozak je čudna stvarčica, jer može da se oporavi, ali i ne mora. Vreme radi za Šumahera, i u narednih nekoliko sedmica njega će polako izvući iz veštačke kome. A iščekivanje će tek tada početi. ŽI traje tri godine. Hoće li se probuditi? Govoriti? Razumeti? Hoće li moći da pomera ruke i noge? Da ponovo vozi? Koliko će trajati rehabilitacija? Kakve će posledice ostaviti povrede mozga...
A tu je i haos ispred bolnice - jedan tip obukao se kao sveštenik i probao da se probije do Šumahera - i proslava njegovog 45. rođendana na koju su stigli fanovi iz celog sveta, i glasine, i nagađanja da li je vozio 100 kilometara na čas, ili svega 20... Kao da je to uopšte važno...
Ovakav cunami emocija ne bi moglo da izazove mnogo sportista na svetu, pa čak ni onih iz bilo koje druge branše. Možda bi se svet jednako ujedinio jedino kad bi se, kuc-kuc, Majklu Džordanu dogodilo nešto loše. Jer, Šumi nije bio samo običan sportista, bio je simbol jednog sporta i, baš kao i Džordan, njegov suvereni vladar. Najbolji među najboljima, svih vremena, ikona koju ste mogli da ne ljubite, ali niste mogli da je ne pogledate s poštovanjem.
Šumaher je držao pol-poziciju u Formuli 1 čak i kad je bio u penziji, ili kad se vratio da učini "cirkus" makar malo zanimljivim, i svojim je nadljudskim uspesima pokazivao da je ipak - samo čovek... Uz to, bio je nepokolebljiva mašina, usredsređena na uspeh, čime je vraćao veru ljudi u naporan rad. Njemu talenat nije bio dovoljan, kao ni Džordanu - oni su uvek hteli više i bolje. Po tome se razlikuje i od svojih takmaca, ali i od današnjih gladijatora, ili jednog Maradone, antiheroja na tragu Prljavog Harija ili Tonija Montane...
Posebno su ga zavoleli Nemci, iz još jednog, lokalpatriotskog razloga: došao je niotkuda baš 1991, i postao je simbol i nemačkog ujedinjenja. Prvi zajednički heroj istočnih i zapadnih Nemaca, prvi čovek koji će iz prilično siromašnog okruženja, napornim radom, i savršenim poznavanjem mehanike, postati ono što je postao. Prvo on, pa plivačica Franciska van Almzik, pa biciklista Jan Ulrih...
I Nemci, tadašnji prvaci sveta, zavoleli su automobilske trke kao nikad ranije. I bio je novi idol, skandale je ostavio za počasni krug, privatni život čuvao daleko od očiju javnosti (zbog svoje plavokose Korine odbio je čak i Naomi Kempbel, tada na vrhuncu slave, lepote i seksepila), pročuo se kao humanitarac i, iznad svega, sportista. Po tome, makar malo, ali i po želji da uvek bude bolji od najboljeg, na njega podseća naš Novak Đoković...
U sve bržem svetu modernog sporta, Šumaher je u svom ultrabrzom crvenom bolidu bio konstanta. To se ponajbolje videlo kad je otišao iz Ferarija i Formule 1: rejtinzi su pali, a neki novi heroji, u bolidima koji su sada mnogo važniji od čoveka za onim malecnim volanom, ostali su samo bleda senka velikog Šumija. Čak i njegov nezvanični naslednik, Sebastijan Fetel... Zato su morali da ga vrate, makar i kao bledu senku, kao 41-godišnjaka, da vrati malo života u učmali najbrži cirkus.
Postoji legenda da je 1994, kad se Ajrton Sena zabio u zid, i kad je ceo Brazil plakao za svojim šampionom, Šumaher ostao bez suza, bez skoro ikakve reakcije. Optužili su ga tada - a posebno kad je pola godine kasnije osvojio prvu titulu - da je čovek bez srca, da je nemilosrdan, da je robot, i sve tome slično... U stvarnosti, znali su oni koji su mu bili bliski, susret sa smrću, toliko opipljivom, potpuno ga je pomerio iz mesta, i ni o čemu više nije mogao da razmišlja. Od tada je s rukovodiocima Formule počeo da smišlja kako da bolidi i vozači budu bezbedniji.
To nas vraća na početak priče. Mihael Šumaher je verovao u sudbinu. U to da u kokpitu ima anđela čuvara, kao na trci u Abu Dabiju 2010, kad je Italijan Vitantonio Lijuci svojim bolidom proleteo na centimetar iznad Šumijeve kacige. "Imao sam ogromnu sreću. Ali i to je negde bilo zapisano", rekao je tada.
izvor: nedeljnik.rs foto: Profimedia
Veliki as često je provodio Novu godinu u ovim krajevima. On ima veliku kolibu u Meribelu, okruženu kamerama i velikom ogradom. Najzad se oprostio od Formule 1, i dani konstantne opasnosti su prošli. Ima više vremena za suprugu Korinu i dvoje dece. Kao i obično, na stazi ga prati 14-godišnji sin Mik, i njih dvojica kao da ne primećuju da je sneg debeo jedva metar - skoro upola manje nego inače. Skijaši iskusno zaobilaze kamenje koje se gdegde pojavi, kao da su kapije za slalom. To nije, reći će vam svaki dobar smučar, previše opasno, a ponajmanje zabranjeno. Sloboda je, kažemo, u vazduhu.
I onda se to dogodi. Šumaher prelazi na deo staze gde mu se čini da je deblji sneg, ali odjednom izranja jedan kamen. Šampion odleće u vazduh i pada pravo na stenu, glavom. Njegova kaciga bukvalno eksplodira.
Kada su dva spasioca iz skijaške patrole stigla, Šumaher je svestan. Sedi, i onda polako ustaje, sve vreme gestikulirajući, ispričaće oni kasnije. Isprva se stvari ne čine toliko lošim, ali do trenutka kad stiže helikopter iz Univerzitetske klinike u Grenoblu, on ima ozbiljne povrede mozga i pada u komu. Od tada je bliži smrti nego životu. U Formuli 1, Mihael Šumaher je bez ijednog ožiljka preživeo spektakularne incidente. Ponekad je umeo i da izvuče nešto deblji kraj: jednom je pao s motora, slomio nogu i povredio leđa. I sada, u jednoj sekundi - koja je toliko mnogo značila dok je bio za volanom - sve se okrenulo naglavačke.
Od tada, ni Šumaher ni ceo svet - ne samo sportski njegov deo - nisu isti. Čak ni oni koji ga nisu voleli, čak i oni koji se nisu budili u četiri ujutro da gledaju njegove okršaje s Kultardom, Hilom, Hakinenom, čak i oni koji su navijali protiv njega i čuvene Skuderije, netremice prate najdužu trku koju vozi zatvorenih očiju. Ispred bolnice u kojoj leži organizuje se proslava njegovog rođendana, tu je i zastava Ferarija, Bil Klinton na tviteru ostavlja želje za ozdravljenje, Mika Hakinen mu poručuje da ovog puta ne mora da žuri s preticanjem, da ne bi pretekao i sam život, a Špigl piše kako je Angela Merkel ostala bez teksta kad su joj javili za nesreću.
Tačno 91 pobedu u Formuli 1 ima Šumi, i sada svi žele da ostvari i onu 92... I svima su pitanja ista: kako je moguće da se tragedija, pomalo banalna, dogodi onome ko je toliko usavršio - i u glavi, i u telu - jednu od najopasnijih disciplina na svetu? Kako je čovek koji je imao toliko sreće i grabio je obema rukama, može odjednom da ostane bez nje?
Možda u tome leži odgovor na pitanje iz naslova ovog teksta. U onoj kratkoj sekundi, u jednom potezu smučke - metaforične ili ne - stoji mogućnost da jedan savršen život jednostavno nestane. Da je Šumaher poginuo ili teško povređen na trkama, ili na motociklu, tuga bi bila velika, ali bi ta smrt imala neku sopstvenu logiku, koje bi bio svestan, u svojim poslednjim trenucima, i Nemac. A ovako, da li nam ostaje da verujemo u sudbinu? U onu istu koja je Kristofera Riva, Supermena, najmoćnijeg čoveka na filmskom platnu, zbacila s konja i učinila doživotnim invalidom?
Povrede glave su posebna priča, jer se nikad ne zna da li će povređena osoba ikad više biti "ona stara". To u nama budi i primalni strah od života kao biljke. A mozak je čudna stvarčica, jer može da se oporavi, ali i ne mora. Vreme radi za Šumahera, i u narednih nekoliko sedmica njega će polako izvući iz veštačke kome. A iščekivanje će tek tada početi. ŽI traje tri godine. Hoće li se probuditi? Govoriti? Razumeti? Hoće li moći da pomera ruke i noge? Da ponovo vozi? Koliko će trajati rehabilitacija? Kakve će posledice ostaviti povrede mozga...
A tu je i haos ispred bolnice - jedan tip obukao se kao sveštenik i probao da se probije do Šumahera - i proslava njegovog 45. rođendana na koju su stigli fanovi iz celog sveta, i glasine, i nagađanja da li je vozio 100 kilometara na čas, ili svega 20... Kao da je to uopšte važno...
Ovakav cunami emocija ne bi moglo da izazove mnogo sportista na svetu, pa čak ni onih iz bilo koje druge branše. Možda bi se svet jednako ujedinio jedino kad bi se, kuc-kuc, Majklu Džordanu dogodilo nešto loše. Jer, Šumi nije bio samo običan sportista, bio je simbol jednog sporta i, baš kao i Džordan, njegov suvereni vladar. Najbolji među najboljima, svih vremena, ikona koju ste mogli da ne ljubite, ali niste mogli da je ne pogledate s poštovanjem.
Šumaher je držao pol-poziciju u Formuli 1 čak i kad je bio u penziji, ili kad se vratio da učini "cirkus" makar malo zanimljivim, i svojim je nadljudskim uspesima pokazivao da je ipak - samo čovek... Uz to, bio je nepokolebljiva mašina, usredsređena na uspeh, čime je vraćao veru ljudi u naporan rad. Njemu talenat nije bio dovoljan, kao ni Džordanu - oni su uvek hteli više i bolje. Po tome se razlikuje i od svojih takmaca, ali i od današnjih gladijatora, ili jednog Maradone, antiheroja na tragu Prljavog Harija ili Tonija Montane...
Posebno su ga zavoleli Nemci, iz još jednog, lokalpatriotskog razloga: došao je niotkuda baš 1991, i postao je simbol i nemačkog ujedinjenja. Prvi zajednički heroj istočnih i zapadnih Nemaca, prvi čovek koji će iz prilično siromašnog okruženja, napornim radom, i savršenim poznavanjem mehanike, postati ono što je postao. Prvo on, pa plivačica Franciska van Almzik, pa biciklista Jan Ulrih...
I Nemci, tadašnji prvaci sveta, zavoleli su automobilske trke kao nikad ranije. I bio je novi idol, skandale je ostavio za počasni krug, privatni život čuvao daleko od očiju javnosti (zbog svoje plavokose Korine odbio je čak i Naomi Kempbel, tada na vrhuncu slave, lepote i seksepila), pročuo se kao humanitarac i, iznad svega, sportista. Po tome, makar malo, ali i po želji da uvek bude bolji od najboljeg, na njega podseća naš Novak Đoković...
U sve bržem svetu modernog sporta, Šumaher je u svom ultrabrzom crvenom bolidu bio konstanta. To se ponajbolje videlo kad je otišao iz Ferarija i Formule 1: rejtinzi su pali, a neki novi heroji, u bolidima koji su sada mnogo važniji od čoveka za onim malecnim volanom, ostali su samo bleda senka velikog Šumija. Čak i njegov nezvanični naslednik, Sebastijan Fetel... Zato su morali da ga vrate, makar i kao bledu senku, kao 41-godišnjaka, da vrati malo života u učmali najbrži cirkus.
Postoji legenda da je 1994, kad se Ajrton Sena zabio u zid, i kad je ceo Brazil plakao za svojim šampionom, Šumaher ostao bez suza, bez skoro ikakve reakcije. Optužili su ga tada - a posebno kad je pola godine kasnije osvojio prvu titulu - da je čovek bez srca, da je nemilosrdan, da je robot, i sve tome slično... U stvarnosti, znali su oni koji su mu bili bliski, susret sa smrću, toliko opipljivom, potpuno ga je pomerio iz mesta, i ni o čemu više nije mogao da razmišlja. Od tada je s rukovodiocima Formule počeo da smišlja kako da bolidi i vozači budu bezbedniji.
To nas vraća na početak priče. Mihael Šumaher je verovao u sudbinu. U to da u kokpitu ima anđela čuvara, kao na trci u Abu Dabiju 2010, kad je Italijan Vitantonio Lijuci svojim bolidom proleteo na centimetar iznad Šumijeve kacige. "Imao sam ogromnu sreću. Ali i to je negde bilo zapisano", rekao je tada.
izvor: nedeljnik.rs foto: Profimedia